Ovde je kao u starom crno – belom filmu gde svako puši gorke cigarete, a muškarci nose šešire sa tvrdim obodom. Na traci postoje oštećenja i ogrebotine, a zvuk pucketa. I rat je, oduvek, a u svakoj pesmi smrt je prisutna poput senke na pločniku.
Piše: Andrea Kane
Posekao sam se pri brijanju, mada sam vrlo pažljivo zagledao svoje lice u odrazu. Izlazim napolje sa oštrim crvenim tragom na vratu. Od studentskog doma do fakulteta ulice su renovirane i ostali su samo crni pečati od novog asfalta kao dokaz da se nešto promenilo. Zamišljam taj bicikl koji vijuga između kratera od bombi; on drži upravljač i Nena, koja stisnutim kolenima obuzdava suknju od lepršanja, dodiruje njegove šake na trenutke. Prelazio sam nadvožnjak, a put ispod mene bio je zakrčen vojnim vozilima. Ljudi su ih pozdravljali, a devojke su se smejale i slale poljupce. Nije bilo cveća da padne po oružju. Možda mi se samo učinilo kroz muziku, ali prolaznik u crnom sakou je rekao kako je dan neobičan.
danas je taj dan
ej zlatno nebo iznad grada
danas je taj dan
danas je Parada
Ovde je sve kao u crno – belom filmu, mnogo je špijuna. Pod kaputima nose revolvere i trude se da neupadljivo šetaju po doku. Nadzornici na lađama grde težake koji prenose kutije sa robom. Prodavci ribe tiho govore o vojsci koja će doći i osloboditi luku, plaše se granatiranja sa vode i da li će im vratiti zaplenjene čamce. Niko više ne veruje u zastave. Smrt je uvek prisutna, kao miris duvana u krčmi.
Prestonicu već danima nadleću avioni. Čini se da grmi dok ljudi podižu pogled da na trenutak osmotre njihovo kretanje po nebu. Neki se raduju proslavi, drugi je osuđuju, ali svi žurimo za svojim poslovima. Prekraćujemo vreme reklamama sa bilborda i najavama novih popusta na patike i sportsku opremu. Meni je sve to smešno i veseo sam što mi je baterija na telefonu puna, a album uključen na ponavljanje, jer čini mi se da je drugačije, danas ne bih podneo ovaj svet. Ovako sam potpuno u Rundekovoj priči i zamišljam njegove stihove dok koračam u masi ljudi. Iako nisam zaposlen, tešim se kako će svi radnici otići u raj.
Ovde je kao u crno – belom filmu, rat je romantičan i svi znaju ko su neprijatelji, a ko je na našoj strani. Municija se krijumčari pod korpama sa voćem. Ispod kutija sa žutim jabukama kriju se paketi eksploziva. Žene su najhrabrije, daju se uniformama bez razmišljanja, daju svoje telo za slobodu. U pristaništu je sumrak, sunce, poput rane na horizontu, gasi se među teškim brodovima. Vetar donosi hladnoću sa mora.
Klavir u pesmi „Skriven iza lažnih imena“ me potpuno obuzima. To neparno smenjivanje akordâ i glas koji me uvlači u narativ… Žalim samo što ne mogu još više da pojačam zvuk na slušalicama, da nestane sva buka oko mene, da se čuje samo saksofon koji zavija kroz pesmu. Rundekove stihovi su kao kadrovi u nekom crno – belom filmu, scene se smenjuju od detalja očiju vojnika, preko panorame luke, do dimnjaka na krovu. I smrt je uvek prisutna u svim pesmama na ovom albumu, a ovde se samo naslućuje u rafalima garde negde u daljini. Na televiziji vidim kako odlikujemo čoveka iz naroda koji smatramo za bratski, a naš predsednik mucavo sriče stihove u njegovu čast. I čini se zbog toga da nema spasa, ali pesma „Treći svijet“ uliva nadu i pruža utehu.
Još samo jednom pogledaj taj zid
još jednom pogledaj
Ovde, u mojoj studentskoj sobi, pušim poslednju cigaretu pred spavanje i, kao u crno-belim filmovima, divim se dimu koji pleše na svetlosti lampe. Ovde, u zemlji trećeg sveta, makar nam je umetnost ostala na radost. Zbog Haustora i njihovog albuma „Treći svijet” iz ’84-te, uprkos svemu, srećan sam što razumem i osećam ove pesme, što ih doživljavam kao ličnu priču. I dok se dani, i istorija sa njima, dosadno ponavljaju, u muzici je sloboda.
One Comment
Pingback: Mostovi između nas