Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Vaša neprofitna i nekomercijalna internet radio stanica, regionalno umrežena i programskim sadržajem bogata i kvalitetna, nadteritorijalno i kulturološki briše granice i alternativno deluje za dobrobit ljudi koji dele zajednički jezik i pogled na svet zasnovan na poštovanju slobode komunikacije, kolektivnog stvaralaštva, mira, antifašizma i prirodne sredine, kao osnovnih životnih vrednosti. S obzirom da Radio Bruškin, između ostalog, voli da preispituje, istražuje i ponovo sagledava kulturno-istorijske narative, ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i vladajuće kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i da li je uopšte moguće ostvariti tu zamisao?

Tomislav: Pozdrav i puno hvala na lijepim riječima u uvodu. Kad smo započeli Radio Bruškin, osnovna ideja je bila da radio bude nekomercijalan, tj neprofitabilan, da nema reklame, i da se kao takav odmah u startu razlikuje od medijskih sadržaja koji se vode profitom, brojem slušalaca, lajkova i bilo kakvim mjerilima kapitalizma. Čuo sam na nekoj on line konferenciji regionalnih radio stanica da neki mjere slušanost svakih 30 sekundi i u odnosu na to određuju koja pjesma ima veći prolaz. Mi ne želimo biti dio takvog univerzuma, već smatramo da je radijski prostor dovoljno širok i velik za sve, ali uređivačku politiku kreiramo sa izraženim filterom koji reflektuje naše vrijednosti koje su velikim djelom vezane za izgradnju mira, poruku antifašizma i jednog pravednog društva u kom možda nismo svi isti, ali jesmo jednaki. To je upravo suprotno realnosti koja nam se silom nametnula i dalje se svim nekim mogućim silama nameće i pritiska.

Upravo su vrijednosti kojima težimo silom istjerane iz gotovo svake pore našeg društva, u ovih 30 godina tranzicije. Kad kažem našeg društva, mislim podjednako na sve zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije, koje uglavnom dijele istu sudbinu, na sve nas koji pričamo naški.

Razmišljati o raspadu Jugoslavije, kojem sam kao tinejdžer svjedočio, ne možemo ukoliko ne sagledamo situaciju iz više uglova, spoljašnjih i unutrašnjih, jer je taj čin ipak bio kompleksna operacija, čije posljedice, baš poput razornog zemljotresa, još uvijek svakodnevno osjećamo. Stvarni razlozi po mom mišljenju jesu organizovana i beskrupulozna pljačka resursa i bogatstva koje je posjedovala Jugoslavija kao suverena država, kao i pljačka lokalnog stanovništva, na sve moguće načine. Kad se sjetimo koliko je firmi, sirovina, obrade, proizvodnje bilo u svakoj praktično lokalnoj zajednici, svakom gradu i svakoj republici, koliko je narod posjedovao zemlje, kuća, posjeda…u pitanju je veliko bogatstvo. Običan narod, na žalost, smatrao je da je siromašan, jer njihove mjesečne plate, iako dobre, nisu bile na nivou, recimo Njemačke, potpuno zanemarujući činjenicu da je vlasnik sopstvene zemlje, kuće ili stana (ili svega ovog zajedno), da ima plaćeno zdrastveno, socijalno osiguranje, besplatno školovanje i liječenje. SFRJ je razorena ratovima u kojima su iako nahuškani i obmanuti, politički izmanipulisani građani naše zemlje u velikom broju, ipak dali sopstveni pristanak i čak doprinos ovom urušavanju. Taj pristanak velikog broja građana, i upravo manjina koja se bunila i bila svjesna moguće opasnosti, najbolniji je i najtužniji aspekt pomenutog raspada zemlje.

Koji su stvarni razlozi tog pristanka, teško je precizno odgovoriti. Dio razloga sigurno čini mentalitet građen na podaništvu i siromaštvu tokom vjekova, dio čini opsjednutost zabludama i mitovima, koji su opet sastavni dio mentaliteta ovog prostora, a dio sigurno čini i jedan poludivlji aspekt, nedovoljno civilizovan uprkos periodu mira i prosperiteta koji mu je prethodio.

Upravo period mira i prosperiteta, kojim smatram početak SFRJ, nakon završetka Drugog svjetskog rata, pa do kraja osamdesetih, najvažnijim periodom istorije naših naroda i narodnosti. Sistem stvoren tada, iako nije bio savršen (postoji li savšen?) doprinio je da po prvi put u nama znanoj istoriji naroda sa ovih prostora, svi ljudi dobiju podjednaku šansu za razvoj. Ukoliko sagledamo da se kompletna zemlja, (prije toga većinom agrarnog i nepismenog stanovništva), u potpunosti opismenila, obrazovala, zaposlila, zbrinula, liječila, podstakla na proizvodnju, rezultati su bili više nego vidljivi. Proizvodnja i uspjeh doveli su i do kulturnog skoka, pa je produkcija filmova, muzike, radija, televizije, časopisa naprosto cvjetala i dala rezultate koji su besmrtna kulturna vrijednost, koji će živjeti još dugo nakon svih nas. U posljednjij 20 godina života SFRJ (tokom 70tih i naročito 80tih), produkcija i proizvodnja pratile su i dostizale svijetske standarde (neću reći trendove) a Jugosloveni su postali svjetski ljudi, slobodni i poštovani u svim krajevima svijeta. To je mogao malo ko, a opet, toga nismo bili dovoljno svijesni.

Pomenuti nivo nije bio slučajan, a nije ni pao s neba, već je rezultat promišljenog vođstva. Antifašistiki pokret Žena, koji je bio direktan ulog u jednakost polova, volontiranje mladih u izgradnji zemlje kroz Omladinske Radne Akcije, podizali su moral i zbližavali ljude. Možda i najvažnije, izgubila se podjela na bogate i siromašne, i sve ovo, kao i činjenica da je Jugoslavija trasirala „treći put” u domenu međunarodnih odnosa, kroz „Pokret Nesvrstanih”, bio je prst u oku nadirućeg kapitalizma, politike velikih sila, jer kao što svjedočimo, upravo danas su izbrisana sva dostignuća koja sam pomenuo, a vraćena je velika podjela na bogate i siromašne, koja nema namjeru da stane.

Nakon svega, ako pažljivo sagledamo ko je profitirao od raspada Jugoslavije, unutra i spolja, dolazimo i do dijela odgovora.

Baš zbog toga, trebamo i moramo zajedno pronaći načine i mehanizme da izgubljene vrijednosti povratimo i pokrenemno drugačiji sistem, a kako tačno to izvesti, još je teže i kompleksnije pitanje.

Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Makedoniji, Radničke fronte i Nove ljevice u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske levice na postjugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva i kako u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Tomislav: Upoznat sam sa radom nove lijevice na našim prostorima, iako politika i političko udruživanje nisu moj teren i u vezi toga imam donekle ambivalentan stav. Svjestan sam da je potrebno drugačije političko udruživanje, svakako nadnacionalno i sa tijesnom povezanošću između država (nekadašnjih republika) ali uz jaku svijest o socijalističkim vrijednostima i beskompormisan stav, baš kao što su naši preci partizani i ljudi koji su kroz KPJ stvarali SFRJ bili beskompromisni. Ovo više na glas razmišljam, iz iskustva koruptivnosti svih političkih aktera koji su nam u proteklih 30 godina krali djetinstvo, mogućnosti i na kraju život. To ne bio nimalo lak zadatak, upravo zbog navedenih faktora u samom pitanju, koji su nas potpuno moralno razorili.

Sa druge strane, politička svijesnost i političko obrazovanje su sistematski uništeni u ovoj 30-godišnjoj pohari, kao i uvjerenje da takvo djelovanje može dati rezultate. Međutim, mislim da nam drugog puta nema. Lično sam idealista koji sanja o društvu koje vodi samog sebe, bez parazitskih političkih partija i glomaznog aparata, no dok ne dođemo do takvog nivoa, trebalo bi za početak razgrnuti veo iluzije sitnih kolonija koje smo postali i povezati se na svim nivoima, na kraju političkim i državnim, ponovo, u jednu veliku i ozbiljnu zemlju, kakva je SFRJ bila, na način oslobođen od okova i aveti prošlosti. Tome mora prethoditi društveno pročišćenje, kome na kraju ne smiju biti važni mitovi, zablude i nacionalističke težnje (koje uvijek idu pod ruku sa krupnim kapitalom), već zajednička budućnost svih nas. Da li je za tako nešto potrebna neka važnija tačka preloma, ili će se društvo ipak uspjeti osvjestiti ostaje da vidimo, ali ne kao pasivni posmatrači, već da sami pletemo nove mreže povezivanja.

Šta mislite o emancipacijskim mogućnostima i značaju umetničke i generalno kulturne alternativne produkcije, kao bitnog učesnika u ideološkoj i političkoj borbi za promociju ideala i težnji nove levice? U kome na postjugoslovenskom kulturnom prostoru prepoznajete aktere takvih povesnih tendencija i kakva su vaša iskustva o moći medija u bitnom menjanju društvene stvarnosti?

Tomislav: Mislim da je način na koji alternativna produkcija radi i sarađuje već u velikoj mjeri na terenu vrijednost nove lijevice bez obzira da li su sami akteri politički angažovani ili ne. Aktere smatram i stvaraoce poput muzičara, bendova, promotere manjih, lokalnom značaju okrenutih muzičkih festivala (Žedno Uho u Hrvatskoj, SeaRock u Crnoj Gori) ili novim medijima, poput našeg radija i sjajnih internetskih radio stanica (KLFM iz Splita, Radio Roža Rijeka, Rojc Radio-Pula, Radio Aparat iz Beograda na primjer, a ima ih još) koji u praksi žive, misle i djeluju ne-kapitalistički i ne-tržišno orjentisani. Osim politike, stranačkih udruživanja, nedostaje nam ponajviše ovakvih primjera gdje ljudi već svojim radom dokazuju da je drugačiji put moguć, nekakva nova nadogradnja onog što smo imali.

Upravo to su na primer skandinavske zemlje utkale u život svojih građana na svakodvevnom nivou, i baš sam se sad prisjetio komentara jedne dekanice Univerziteta iz Švedske koja mi je pomenula kako su se oni nadali da će Jugoslavija nakon komunizma nastaviti tim, socijaldemokratskim putem, sa socijalizmom kao svjesnim načinom života, u svim situacijama, od zajednice sopstvenog komšiluka, preko medija, kulture, zajedničkog naslijeđa i svega što nas okružuje.

Takva svijesnost nam ponajviše nedostaje, socijalizam kao stil života, u kome nije bitno koliko je neko bogatiji, koliko toga ima da pokaže, već koliko ima da ponudi i doprinese. Koliko kao društvo možemo težiti jednakosti, učiti jedni od drugih i biti komplementarni.

Da bi do tog društva došli, neophodna je jaka i povezana kulturna saradnja, jako obrazovanje koje neće popustiti, i na kraju, nužni političko-narativni zaokret, koji će ili doći nekom katarzom (koje ja ne volim, ali izgleda da ovdje ne može drugačije) ili kolateralno nekim novim svijetskim trendom. Ja sam za to da istrajemo.