• Mi smo…
  • Kontakt
  • Mi smo…
  • Kontakt
Rockomotiva Rockomotiva
  • Naslovna
  • Fresh
    • Albumi
    • Vesti
    • Video Singl
    • Festivali i koncerti
  • Magazin
    • Filmovi i Foto
    • Knjige i Strip
    • Banzai
    • Reč kritike
    • Zapisi
    • Zli Hadžo
    • Videokod
  • Razgovori
  • Regionalna saradnja
  • Starinarnica
    • Bila jednom jedna ploča
    • Ovako se ranije sviralo
    • Šta se nekad pričalo
    • Feljton
  • Hit Meseca
Menu
  • Naslovna
  • Fresh
    • Albumi
    • Vesti
    • Video Singl
    • Festivali i koncerti
  • Magazin
    • Filmovi i Foto
    • Knjige i Strip
    • Banzai
    • Reč kritike
    • Zapisi
    • Zli Hadžo
    • Videokod
  • Razgovori
  • Regionalna saradnja
  • Starinarnica
    • Bila jednom jedna ploča
    • Ovako se ranije sviralo
    • Šta se nekad pričalo
    • Feljton
  • Hit Meseca
loading...
NAJNOVIJE
  • Vojko V – Saborska penzija
  • Bohemija – Sidro
  • Orvel – Arhitekt
  • Kreće sa emitovanjem podkast „Muzička industrija“
  • Bahtalo Dive ispalili ‘Metak’
  • Edo Maajka – Letimo iznad feat. Tibor i Burky
  • Pavel – Dobra stvar
  • Paraf predstavlja ‘Goli otok’
  • Lu Jakelić „Šestim čulom“ osvojila top listu prodaje albuma
  • Mizar singlom ‘Izrod’ progovara o mračnim i zlim vremenima
Početna Razgovori Nova Levica, angažovana muzika i kultura (46): Miroslav Radonjić

Nova Levica, angažovana muzika i kultura (46): Miroslav Radonjić

Datum: 25. avgust 2021.
Nova Levica, angažovana muzika i kultura (46): Miroslav Radonjić

Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Miroslav Radonjić, rođen 1971. u Prnjavoru (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u Prnjavoru a srednju matematičku školu u Derventi. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, odsek za srpsku književnost i jezik 2000. godine. Magistarski rad pod naslovom „Tragovi Sterijine komediografije u srpskoj dramaturgiji XX veka – A. Popović, D. Kovačević, S. Selenić, V. Ognjenovićˮ odbranio je na Katedri za srpsku književnost, takođe u Novom Sadu, u maju 2005, gde je i doktorirao sa tezom „Dramski opus Vide Ognjenović u kontekstu savremene srpske dramaturgije i književne tradicijeˮ u aprilu 2015.

Pozorišnu kritiku i radove iz teatrologije objavljuje u kontinuitetu od 1996. godine. Autor je knjiga „Sterija u ogledalu XX vekaˮ u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine i Matice srpske, 2006. godine i „Begunci iz beznađaˮ u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine 2017. godine. U sklopu pozorišne prakse, kao član više stručnih žirija, učestvovao je na brojnim domaćim pozorišnim festivalima. Od 2003. član je Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, a od 2011. srpskog centra Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI). Bio je jedan od urednika časopisa „Scenaˮ (izdavač Sterijino pozorje), kao i „Vojvođanska scenaˮ (izdavač Pozorišni muzej Vojvodine). Od septembra 2008. do septembra 2012. član je redakcije pozorišnih novina „Ludusˮ (izdavač Savez dramskih umetnika Srbije). Bio je član Upravnog odbora Srpskog narodnog pozorišta, u dva saziva, od 2002. do 2007. godine, i upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu (2010-2011.). Selektor je Festivala „Joakim Vujićˮ 2009/2010 i 60. festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine 2010. Selektor 16. Teatar festa „Petar Kočićˮ 2013. (Banja Luka).

Od 1999. godine obavljao je poslove rukovodioca sektora za odnose s javnošću u Izdavačko-knjižarskom centru „Solarisˮ, a od marta 2005. zaposlen je u Narodnom pozorištu „Toša Jovanovićˮ u Zrenjaninu, na mestu direktora dramske scene. Od septembra 2005. do jula 2008. direktor je Sterijinog pozorja, a nakon toga do 2015. pomoćnik direktora. Živi u Novom Sadu.

U kontekstu nacionalističkog razaranja SFRJ i ideološke promene vladajuće kulturne paradigme festival Jugoslovenske dramske igre je 1991. godine preimenovan u Sterijino pozorje. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ, koje kriju akademski i medijski proizvođači društveno veoma uticajnih istorijskih falsifikata? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima su uživale brojne posleratne generacije, su poništena u tranzicionom procesu?

Miroslav: U prirodi je čoveka da događaje, okolnosti i ljude koji su bili neizostavni činioci njegovog bezbrižnog detinjstva i nevine mladosti, u velikoj meri idealizuje. Optimizam sećanja je fenomen blizak mnogima. S distancom od trideset godina i u svetlu svih tragičnih događaja iz posledenje decenije dvadesetog veka, pomisao na Jugoslaviju i život u njoj izaziva prijatna, nostalgična osećanja. Činjenice govore da je to bila, uz sve mane ideoloških stranputica i zabluda, uređena zemlja utemeljena na vrlo jasno definisanom sistemu vrednosti. Njen međunarodni položaj i ugled, takođe su bili neupitni, bez obzira na uporne i ostrašćene pokušaje relativizacije i revizionističkih pogleda pojedinih kvazi-istoričara. Lično, nikada nisam bio fasciniran političkim i ideološkim aspektima društva i zajednice u kojima sam živeo, niti me je to posebno interesovalo, u smislu aktivnog uključivanja u te sfere društvenog života. Ali, svakako da sam ih bio svestan i, uglavnom kritički orijentisan prema mnogobrojnim nedostacima koji su bili jasno vidljivi u svim modelima vlasti, uređenja i država čiji smo svedoci i sudionici bili u proteklih pola veka. Imao sam tu sreću da sam rođen u višenacionalnoj sredini, kao dete iz mešanog braka, početkom sedamdesetih godina, kada je životni standard u Jugoslaviji rastao, a teme nisu bile nezaposlenost, visoka politika, nacionalizam, neizvesnost školovanja ili nemogućnost zdravstvene zaštite. Naprotiv. Delovalo je da nam je prilično lagodna budućnost zagarantovana. Nažalost, ovo je bilo, kako će se ubrzo ispostaviti, velika zabluda. Ni danas mi do kraja nisu jasni motivi nosilaca šovinističkih ideja usmerenih ka dezintegrisanju jedne velike, ekonomski prosperitetne, nezavisne i u mnogim segmentima dostojanstvene zemlje. Ono što još teže prihvatam, jeste da su takve ideje imale značajan broj pristalica u svim republikama i među svim narodima bivše Jugoslavije. Posledice su izvesno bile više nego tragične. Nisam siguran da mogu da odgovorim na pitanje ko su glavni krivci. Mnogo negativnih uticaja dolazilo je izvana, ali porazno je da smo, zapravo, mi sami uništili svoju zemlju. Verujem da to nije stvar ideologije, već mentaliteta, karaktera, obrazovanja i kulture. Dozvolili smo da glasna, primitivna, mržnjom ispunjena manjina postane dominantna i oblikuje sudbinu većine. Zato nije daleko od istine da smo sami krivci i neposredni ili posredni dželati Jugoslavije i ideala na kojima je izgrađena.

Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Makedoniji, Radničke fronte i Nove ljevice u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske levice na postjugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, popularnost desnice, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Miroslav: Čini mi se da se u Vašem pitanju krije i odgovor. Uzimajući u obzir širi kontekst, globalnu politiku i vrednosti kojima teži savremeni svet, mislim da je tradicionalna podela na partije leve i desne orijentacije anahrona. Pre se može govoriti o pokretima koji se zalažu za humanije, ekološki osvešćeno i pravednije društvo s jedne, odnosno, ostvarivanje profita i sticanje bogatstva s druge strane. U 21. veku pitanje ideologije umnogome je prevaziđeno, pogotovo ako kao referentni sistem uzmemo prvu polovinu 20. stoleća, ili godine neposredno posle završetka Drugog svetskog rata. Mene mnogo više brine to što ljudska civilizacija više ne prepoznaje istinske vrednosti na kojima se kroz milenijume razvijala. Nije prošlo mnogo vremena od kada su najugledniji predstavnici zajednice bili filozofi, naučnici, pesnici, umetnici, ljudi od integriteta, visokih moralnih načela i obrazovanja. Danas su idoli mladih generacija polupismene zvezde rijaliti programa, čiji sadržaji predstavljaju uvredu zdravom razumu i koji promovišu nasilje i prostakluk. U takvom ambijentu teško je, ili gotovo nemoguće govoriti o normalno ustrojenom društvu koje podrazumeva, imeđu ostalog, različite političke opcije, slobodu mišljenje i govora.

Zlatko Paković, poznat po svojim socijalističkim nazorima i beskompromisnom stvaralačkom i društvenom angažmanu, dobitnik je ovogodišnje Specijalne Sterijine nagrade za režiju najbolje predstave u celini pod naslovom „Ako dugo gledaš u ponorˮ.
Šta vi kao selektor regionalno veoma uticajnog Sterijinog pozorja mislite o emancipacijskim mogućnostima teatra i generalno alternativne umetničke produkcije, kao bitnog učesnika u ideološkoj i političkoj borbi za promociju humanističkih ideala i težnji nove levice? U kome na postjugoslovenskom kulturnom prostoru prepoznajete aktere takvih avangardnih i povesnih tendencija?

Miroslav: Ispraviću Vas, ja nisam selektor Sterijinog pozorja, već direktor. Ove godine bio sam selektor Festivala „Joakim Vujić” na kome učestvuju pozorišta južno od Save i Dunava, okupljena u Zajednici profesionalnih pozorišta Srbije. Kada je reč o pozorišnoj umetnosti i njenom značaju i uticaju, okolnosti su se kod nas umnogome promenile unazad tridesetak godina. Teatar, kao uostalom i drugi oblici kulture i umetnosti nisu više važni i našli su se na društvenim marginama. Mnogo je razloga zašto se to desilo na globalnom nivou, a delimično sam već prethodno odgovorio. Da budem iskren, ja sam mnogo više ljubitelj klasičnijih pozorišnih formi, univerzalnih tema i onog pozorišnog izraza, poetike i estetike koji su, u većoj ili manjoj meri, kroz različite forme i modele oblikovale teatarsku umetnost više od dva milenijuma. Kao gledalac veće uzbuđenje i katarzu osetim kada na nivou asocijacija ili aluzija percipiram ideje i teme koje nose dramski tekstovi ili pozorišne predstave, nego u slučaju direktne aktuelizacije, čiji su umetnički rezultati često banalni i krajnje neuverljivi. To ne znači da u domenu angažovanog pozorišta, takođe ne postoje veoma važni autori i dela visokih estetskih dometa. Takav je slučaj sa predstavom „Ako dugo gledaš u ponor”, ovogodišnjim pobednikom 66. Sterijinog pozorja. Čitav je niz dramskih umetnika koji su u tom segmentu postali nezaobilazne kreativne konstante u regionu, pa i šire. Oliver Frljić, Andraš Urban, Anica Tomić, Selma Spahić, Zlatko Paković, Olga Dimitrijević, Maja Pelević, Milena Bogavac, Kokan Mladenović, Sebastijan Horvat, i nekolicina drugih su svojim angažmanom, što u institucionalnim pozorišnim kućama, što u okviru nezavisnih i vaninstitucionalnih projekata na umetnički relevantan način promovisali najrazličitije ideje koje su često u određenoj meri društveno i politički subverzivne i usmerene ka detekciji i neumoljivoj kritici patoloških pojava u našoj stvarnosti.

503 Service Unavailable

Service Unavailable

The server is temporarily unable to service your request due to maintenance downtime or capacity problems. Please try again later.

Additionally, a 503 Service Unavailable error was encountered while trying to use an ErrorDocument to handle the request.