Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Uprkos, ili možda baš zahvaljujući tragičnim okolnostima neofašističkog ratnog razaranja Druge Jugoslavije i izbegličkoj traumi u ranom detinjstvu, kao i sazrevanju u tranzicionom procesu, ličnost ste formirali usvajanjem pozitivnog kulturnog nasleđa i utopijske humanističke vizije države u kojoj ste rođeni, a koja je postala i jedan od glavnih toposa vaše poetike i intelektualnog angažmana. Ko su, prema vašem mišljenju, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ, koje kriju dominantni akademski i medijski proizvođači istorijskih falsifikata i neokonzervativne kulturne hegemonije u našem svetu „najboljem od svih mogućih svetovaˮ? Ako kritički uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima su uživale brojne posleratne generacije, su poništena u tranzicionom procesu?

Dinko: Ne bih rekao da sam jednom za svagda „formirao ličnost” tako što sam u nekom trenutku „usvojio” ovo ili ono naslijeđe. Čini mi se – ili se barem nadam – da se i dalje formiram, re-formiram i pre-formiram, među ostalim i kroz stalno preispitivanje naslijeđa koje mi se „nudi”. Kad je u pitanju burna i bogata povijest socijalističke Jugoslavije, mislim da je osobito važno održavati živ kritički odnos, budući da posljednjih godina svjedočimo nevjerojatnoj festivaliziciji i estradizaciji jugosocijalističke baštine: među svim tim majicama, cekerima i notesima s petokrakima i spomenicima NOB-u, začas se i sami pretvorimo u manekenke i manekene koji se šeću od jednog do drugog općega mjesta.

Pitanje o krivcima za razaranje SFRJ premašuje ne samo moje nego i, vjerujem, kompetencije bilo kojeg pojedinca/pojedinke. Mislim da je riječ je o procesima koji, koliko god djeluju kao da su se odigrali iznebuha, nisu počeli ni s ratom, ni sa prvim višestranačkim izborima: u tom smislu, nećemo naći jedan i jedinstven magični uzrok ili vektor. Duga kriza osamdesetih godina, uključno sa strahovitim dugovima; revival ustaštva, četništva, raznih nacionalizama i antikomunističkih ideologija; Miloševićev ekspanzionizam i uzurpacija saveznih institucija; separatizam Hrvatske i Slovenije, ali i Srbije (koja je zapravo prva, već 1990., donijela novi ustav!); pad Berlinskog zida, koji je za sobom povukao munjeviti preokret u geopolitičkim prilikama, pa tako i pitanje Jugoslavije kao prethodnice izvanblokovskog svijeta; oportunizam jugoslavenskih republičkih vodstava i njihovo prihvaćanje nacionalizma, etatizma i kapitalizma; eto samo nekih od „krivaca” koje možemo nabrojati. Zasad najbolje istraživanje na ove teme po mom mišljenju nudi studija Dejana Jovića Jugoslavija: država koja je odumrla. Pisana s otvoreno liberalnih stajališta, te otud i prezrena na jednom dijelu današnje ljevice, Jovićeva je knjiga dragocjena upravo zato što odbacuje logiku potrage za „vrhovnim” uzrokom i pokušava zahvatiti u kompleksnost problema. To uključuje, recimo, i razgovore s političkim akterima tog vremena, koje je autor vodio krajem devedesetih godina (uz upozorenje da samopercepcija aktera događanja ne može biti ključni izvor njihove interpretacije) – što danas, nažalost, više ne bi bilo moguće. Osobno se ne slažem s mnogim tezama Jovićeve Jugoslavije, a opet joj se često i rado vraćam kao nijednom drugom štivu koje je pisano na tu temu.

Mislim da je socijalističku Jugoslaviju, kako po pitanju njenih dostignuća, tako i po pitanju ograničenja, nužno misliti u kontekstu u kojem je postojala: valja se uvijek iznova podsjećati na to da ne primjenjujemo današnja mjerila i standarde na svoje razumijevanje Jugoslavije. To zvuči lakše nego što jest, budući da zamke prezentizma i ahistoriskog rezoniranja vrebaju posvuda. Ono se u karikaturalnoj formi pojavljuje u „prefriganim” pitanjima poput A kako istodobno možeš zastupati LGBT aktivizam i pohvalno se izražavati o Jugoslaviji, kakav LGBT u Jugoslaviji!? – zemlja koja je prestajala postojati prije tri decenije podvrgava se današnjim mjerilima društvene emancipiranosti, umjesto da se poredi sa svojim suvremenicama. Međutim, ista tendencija poprima i suptilnije oblike, pa tako i kod mnogih koje_i se smatraju ljevicom: priča o emancipatornim aspektima jugosocijalizma, po kojima se on suprotstavlja postjugoslavenskom kapitalizmu, često se i sama boji romantikom, uz zazor od prevelikog „kopanja” po proturječjima i traumama jugoslavenskog društva i vremena. To kažem kao netko tko smatra da je razdoblje 1945.-1990. po svemu bilo naš dosadašnji historijski maksimum.

Verujem da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Makedoniji, Radničke fronte i Nove ljevice u Hrvatskoj, kao i da znate za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i internacionalnog udruživanja antisistemske levice na jugoslovenskom prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika i da li je ta ideja ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, popularnost desnice, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Dinko: Što se tog tipa prognoza tiče, po refleksu sam totalni pesimist; ipak, svjestan sam da moj stav ne proizilazi ni iz kakve obaviještene analize, nego iz osobne deprimiranosti i nedostatka vjere u budućnost (mislim da bi se termin „lijeve melankolije” danas komotno mogao nadograditi onim „lijeve depresije”). Na racionalnoj razini mislim da je svakako dobro da se ideje ljevice „vrte” i u sferi stranačke politike, da antikapitalistička retorika – onda kad ona to zaista jest – prodire i u medijski mejnstrim. Siguran sam, ako to uopće treba napominjati, da bi nam svima bilo bolje nego što jest kad bi na vlasti u Hrvatskoj ili Srbiji bila RF ili PRL. Ipak, ne uspijevam zamisliti promjenu koja bi došla tim putem. Mislim da je problem i u kratkim spojevima koji ponekad i nenadano nastaju po pitanju toga šta uopće smatramo ljevicom. Recimo, kad je nedavno kandidat liberalno-zelene koalicije Možemo postao gradonačelnik Zagreba, dobar dio kulturne i aktivističke scene koja sebe doživljava kao ljevicu otklizao je u delirij: mogli su se čitati sumanuti komentari kako je Zagreb „po drugi put oslobođen” i sl.

Međutim, osobno me daleko više privlače perspektive organiziranja „odozdo” i mogućnosti uspostavljanja autonomnih prostora i alternativnih društvenih praksi. Sociolog John Holloway, politički inače blizak meksičkim Zapatistima, govori o stvaranju napuklina ili procijepa u kapitalističkom sistemu, po analogiji s probijanjem leda. Gerilske autonomne zone, alternativne društveno-ekonomske strukture poput onih koje Zapatatisti na svojim teritorijama grade već decenijama, slobodne enklave izdubljene unutar kapitalističkog monolita kao model mi ulijevaju daleko više nade.

Šta mislite o emancipatorskim mogućnostima i značaju muzičkog i generalno umetničkog aktivizma neojugoslovenske orijentacije, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i povesnih ciljeva nove levice? U kome na jugoslovenskoj umetničkoj sceni prepoznajete aktere takve kritičke i subverzivne prakse i kakva su vaša iskustva o moći angažovanog teatra i književnog teksta u popravljanju i/ili bitnom menjanju društvene stvarnosti?

Dinko: (Neo)jugoslavenski imaginarij i tematika zadnjih su godina jako u modi u književnosti, teatru i popularnoj muzici, ali i bitno šire – na to sam aludirao i u odgovoru na prvo pitanje. Nikad se nije proizvodilo toliko cekera i blokova s petokrakima, nikad toliko bendova i horova nije izvodilo partizanske pjesme, nikad toliko ljudi nije vaskrsavalo i slavilo vlastite bake i djedove partizane kao u posljednje vrijeme, nikad po svim komunikacijskim kanalima nije kružilo toliko poziva na solidarnost, zajedničku borbu i bolje sutra. A opet, čini se da nikad nismo bili dublje u kapitalizmu, konzumerizmu i egoizmu. Eksploziju bunta koja se nakon krize iz 2008. dogodila (u) mojoj generaciji, tzv. milenijalcima, kapitalizam je prepoznao i iskoristio kao unosnu nišu. To nije rezultat individualnog ili kolektivnog zastranjenja, nego sistemska logika na djelu: kapitalistički sistem je, kao toliko puta dosada, uzvratio udarac tako što je kooptirao pobunu.

S druge strane, umjetnost je politički najradikalnija i najučinkovitija onda kad je – dobra umjetnost. Onog trenutka kad ju se počne tretirati kao medij za ispostavljanje neke druge, izvanumjetničke poruke, ona ubrzano počinje gubiti svoje emancipatorne potencijale. Takvo shvaćanje može djelovati skučeno, no ako se uzme ozbiljno, njegove su implikacije potencijalno radikalnije nego što je to slučaj s uobičajenim shvaćanjima „angažirane” umjetnosti. Umjetnost može zavrtiti naš pogled na društvo, svijet i vlastiti položaj u njemu za 180 stupnjeva: to je ono nadragocjenije što nam nudi. Njena specifična politika nije sadržana u onome šta bira reći ili tematizirati, nego u onome kako to čini; kad je posrijedi književnost, o tome već decenijama piše Jacques Rancière, a sjajan doprinos na istome tragu nedavno je pružila Nathalie Quintane u svojoj prekretničkoj knjizi o recepciji Prousta.

Nažalost, na (post)jugoslavenskoj ljevici danas je prisutan strahovit redukcionizam u shvaćanju umjetnosti, koji ide od podozrivosti pa sve do pokušaja da se razluči „dobra” i „napredna” od rđave i reakcionarne umjetnosti, koji mjestimice djeluju kao karikatura dvadesetovjekovnih rasprava na tu temu. To, da parafraziram dosjetku Itala Calvina, ne šteti samo umjetnosti, nego i politici. Recimo, osobno sam nekoliko godina proveo u uvjerenju da je u književnosti ne samo važan „angažman” i „pravilan” politički kurs, nego i da se politička orijentacija i najsloženijeg književnog teksta relativno lako može razložiti, odrediti i valorizirati: to nije bilo samo moje najslabije razdoblje kao pisca i književnog kritičara, nego i razdoblje u kojem je moja politička imaginacija tavorila na dnu.

Djelovanje umjetnosti ponekad je i iritantno individualno: ako su neka pjesma ili kazališna predstava u određenim povijesnim razdobljima i mogle potaknuti gomilu na pobunu ili na političko organiziranje, danas je to vrlo teško zamisliti. Međutim, emancipaciju koju umjetnost može priskrbiti ne bi valjalo ni podcijeniti. Ljudska jedinka društveno je biće, čija se svijest formira u kontekstu i u međuodnosu s drugima – to ni današnji digitalni kapitalizam nije uspio promijeniti. Rancière otprilike piše: i nakon izlaska iz teatarske sale vraćamo se u polis, u političku zajednicu, sa svim onim što je predstava učinila za naša čula, percepciju i mišljenje, i nosimo to sa sobom u svoje živote i svoje društveno i političko djelovanje.

Naravno, postoje specifične hibridne umjetničko-aktivističke forme, kao što je teatar potlačenih kojim se bavim. To je specifičan slučaj, pa ipak: i kod takvih je praksi pitanje forme, tj. ranije spominjanoga kako, nezaobilazno. Ako, uzmimo, jedna scena forum teatra „trokira” u formi, u svojoj izvedbenoj i kazališnoj dimenziji, ako se raspada na toj razini – nema te aktivističke agende koja će ju izbaviti.

Service Unavailable

The server is temporarily unable to service your request due to maintenance downtime or capacity problems. Please try again later.

Additionally, a 503 Service Unavailable error was encountered while trying to use an ErrorDocument to handle the request.