Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

S obzirom da ste se u brojnim novinskim tekstovima, intervjuima i stručnim radovima kritički obračunavali sa ideološki vladajućim revizionističkim poretkom sećanja o Drugom svetskom ratu, Drugoj Jugoslaviji i njenom raspadu, uveren sam da znate ko su glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ, koje kriju akademski i medijski proizvođači nacionalističkih istorijskih falsifikata i neokonzervativne kulturne hegemonije? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima su uživale brojne posleratne generacije, su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena?

Nikola: Krah SFRJ i njezinog društveno-političkog sistema nije uzrokovao jedan akter, odnosno jedan krivac. Mislim da je pošteno reći da je ta država pala jer je bilo premalo onih koji su htjeli aktivno raditi na tome da opstane, a previše onih koji su ili htjeli da nestane ili im je već bilo svejedno. Najveća odgovornost svakako je na republičkim rukovodstvima, koja su već dobrano prije izbijanja rata zapravo odustala od traženja socijalističkih rješenja za stalne jugoslavenske krize 1980-ih. Zato je važno čitati izvore iz tog perioda neposredno pred raspad i pratiti kako se i među komunistima javlja cinizam prema idejama socijalne jednakosti i nacionalne ravnopravnosti. Svi su očekivali nešto novo i tražili alternative socijalizmu, bez svijesti o tome da će ta alternativa biti katastrofalni rat koji smo preživjeli 1990-ih. A taj rat, odnosno ratovi, bili su najizravnija negacija svake socijalističke ideje, dakle svake ideje socijalne jednakosti i nacionalne ravnopravnosti, ali i vjere u bolju budućnost koju treba graditi. Zato su bili toliko destruktivni, zato je većina zločina počinjena nad najbližim susjedima bez ikakvog vojnog „opravdanjaˮ i zato je toliko kuća i drugih objekata spaljeno na „vlastitom teritorijuˮ.

To naravno ne znači da se jugoslavenski sistem nije trebao mijenjati, samo da su pokušaji da se negira pozitivno nasljeđe SFRJ neminovno završili kao katastrofa za veliku većinu. Nije u tom smislu sporno da je jugoslavenski sistem bio nedemokratski, da nije do kraja ispunjavao svoja obećanja socijalne jednakosti, ili nacionalne ravnopravnosti itd… Ali taj je sistem barem funkcionirao na premisi da su te stvari poželjne. Ono što je došlo nakon njega je bio pokušaj da se svjesno razore svi njegovi uspjesi u izgradnji multietničnosti i socijalne jednakosti. To nasljeđe nije bilo tako lako razoriti, što pokazuju i razmjeri nasilja koje je bilo potrebno. I sad imamo sisteme utemeljene na etničkoj supremaciji u zemljama koje su svim zločinima unatoč još uvijek etnički miješane. I sisteme utemeljene na ideji da je povećanje nejednakosti ekonomska nužnost u zemljama koje grcaju u siromaštvu. I onda se čudimo zašto nam ne ide na bolje.

Bili ste urednik izdanja Alerte – Centra za praćenje desnog ekstremizma i glavni urednik hrvatskog izdanja časopisa Le Monde diplomatique, a zastupljeni ste kao autor i u zborniku Antifašistički vodič za ljepši svijet, svojevrsnom priručniku za mlade ljude koji se žele politički aktivirati. U čemu vi, kao veliki poznavalac teme, vidite ključne prepreke za stvaranje i udruživanje moćnih radikalno levih partija na jugoslovenskom prostoru? Da li je ta ideja uopšte ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, popularnost neokonzervativizma, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Nikola: Za slabost ljevice je, bojim se, kriva prije svega ljevica. I to ne samo na našim prostorima. Tužno je, ali istinito, da se mi sada nalazimo na stepenu razvoja koji je sličniji prvim koracima socijalizma na Balkanu u 19. stoljeću nego bilo kojem drugom razdoblju. Tu i tamo neki radikalni kružok ljudi koji nastoje uvesti pojedine revolucionarne koncepte sa Zapada, ali su u osnovi prisiljeni da djeluju unutar dominantne liberalne političke matrice. Ne mislim da je to situacija zbog koje treba plakati i nad kojom treba očajavati, ali moramo biti svjesni kako i gdje stojimo.

Tako da nisam uopće siguran da smo u fazi da pričamo o „moćnim radikalno lijevim partijamaˮ. Prije svega je pitanje: tko bi bio baza tih partija? Imamo li mi neke sindikate i radničke kolektive, društvene prostore, samoorganizirane obrazovne i kulturne institucije koje bi sve to mogle iznijeti? Mislim da nemamo. A partije kad su se organizirale prije sto ili sto četrdeset godina su imale. Društveni kontekst je nepovoljan utoliko što su „subjektivne snageˮ nedorasle. Ali društveni kontekst je i više nego sazrio ako pričamo o socijalizmu kao nužnosti za opstanak čovječanstva.

Ideja da nam slijedi „socijalizam ili barbarstvoˮ nikad nije bila aktualnija. Pored svih ostalih društvenih kontradikcija kapitalizma posljednjih decenija smo postali svjesni i klimatske katastrofe koja nam prijeti. Naš opstanak kao vrste doslovno ovisi o tome hoćemo li uspjeti izboriti način proizvodnje koji se neće temeljiti na privatnom bogaćenju nego servisiranju potreba stanovništva. Nema zato smisla razbijati glavu time jesu li ljudi „kupljeniˮ ili „zavedeniˮ ideologijama koje nam garantiraju propast. Oduvijek je bilo tako i proizlazi iz odnosa moći, odnosno klasnog karaktera društva: bogati su uvijek iskorištavali i zavaravali siromašne. Pitanje nije jesu li ljudi gori nego sad, nego što treba napraviti da odgovorimo u ovim uvjetima. A vrijeme nam nikada ranije nije brže curilo, a mi nikad manje sposobni da odgovorimo.

Popularno-naučne članke objavljivali ste u publikacijama društva „Istorija izvan mitova”, kustoskog kolektiva BLOK, a kao istoričar sarađivali ste i na izložbi „Problem umjetnosti kolektiva: slučaj Zemlja”. Šta mislite o emancipacijskim mogućnostima i značaju alternativne umetničke produkcije, kao bitnog učesnika u ideološkoj i političkoj borbi za promociju ideala i težnji nove levice? U kome na postjugoslovenskom kulturnom prostoru prepoznajete aktere takvih avangardnih i povesnih tendencija?

Nikola: Ponekad se čini da je ono što je ostalo od ljevice na jugoslavenskom prostoru zarobljeno u nekim kulturnim ili supkulturnim institucijama. I to je djelomično točno, ali nije samo po sebi porazno. Kultura u onom najširem smislu jest neizostavni dio fronte za promjene, naravno ako je tako shvatimo, a ne promatramo kao izoliranu sferu. Skoro se u Zagrebu održava i Kongres kulturnih radnika, prvi takav u dugo vremena. To će naravno biti relativno skroman skup, ali sa međunarodnim sudjelovanjem. Ne sudjelujem u organizaciji, nego samo pratim sa strane, ali koliko mi je poznato na njemu će biti prostora da se priča o tzv. prekarnim uvjetima rada u kulturi i metodama borbe protiv njih, a za prava radnica u kulturi… Ali ujedno i o različitim kulturnim djelatnostima, odnosno njihovim političkim efektima.

To će biti jedna dobra poruka, ali i dobra metoda organizacije, u skladu s poznatim grafitom „fuck ’68, fight where you areˮ. Dakle, nije poanta u tome da glumimo i pokušavamo obnoviti stare bitke ljevice. Borimo se tamo gdje radimo i u svemu što radimo, bilo da se radi o poslu, slobodnom vremenu, mjestu gdje se krećemo ili živimo. U dijelu svijeta gdje živimo to mora biti bitka protiv šovinizma koji je jedan od osnovnih stupova postojećeg poretka, ali i za stvarnu demokraciju, socijalnu jednakost i društvo koje potrebe, a ne profit stavlja u centar. Svatko tko to već radi sudjeluje u zajedničkoj borbi, čak i kad se osjeća usamljeno. Što ćemo bolje raditi, to ćemo prije postati svjesni koliko je naš rad bio neizostavan dio jednog dana stvaranja novog društva.

Service Unavailable

The server is temporarily unable to service your request due to maintenance downtime or capacity problems. Please try again later.

Additionally, a 503 Service Unavailable error was encountered while trying to use an ErrorDocument to handle the request.