Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.
Piše: Milan Đorđević
Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.
Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.
Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal. Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.
Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.
Boro Glišić: rođen sam 1950. godine u Podrgrmečkom selu Veliki Radić, kod Bos. Krupe, u partizanskoj familiji. Od 1963. godine živim u B.Luci, gdje sam završio Pravni fakultet i obavljao pravničke poslove u jednom od organa državne uprave, u ovom gradu. Ipak, veći dio radne karijere, proveo sam – u onom što se danas naziva- medijski rad: spiker na Radiju-Banja Luka, voditelj programa na raznim manifestacijama,većinom kulturno-zabavnog sadržaja, kao i urednik i scenarista programa na tim manifestacijama. Unazad 25. godina bavim se autorsko-režiserskom izradom dokumentarnih, promotivnih, turističkih filmova i reportaža. Od njih 70-tak, većina se nalazi postavljena na YouTube boro glisic, a među njima i donekle autobiografski film ,,Veliki i Mali Radić, kod Bos.Krupe”. Iniciran medijskom histerijom i ne(skrivenim) projektima postojećih tzv. državnih elita-kojim se namjerava istorija NOB i najsvjetliji dio zajedničke prošlosti ovdašnjih naroda obezvrijediti i bagatelisati – okrenuo sam se ka arhiviranju mikrofilmovanih njemačkih dokumenata iz Nacionalnog Arhiva Vašington NAW. Stavljam ih na uvid javnosti, kako bi (prvenstveno) razotkrio brojne falisifikate i obmane raznih-navodnih istoričara, tzv. publicista i neznalačkih novinara. To je i moralna obaveza prema pok. ocu Milanu, nosiocu Partizanske spomenice *41. i jednom od organizatora ustanka u Podgrmečkom kraju.
Odrasli ste u partizanskoj porodici i formirali nepokolebljiv karakter na socijalističkoj idejnoj i vrednosnoj orijentaciji. Godinama na društvenoj mreži Fejsbuk veoma zapaženo, nepokolebljivo i dokumentovano branite istinu o Drugom svetskom ratu na prostoru Jugoslavije suprotstavljajući se nacionalističko-neoliberalnim ideološkim manipulacijama novoustanovljene vladajuće klase. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i vladajuće kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša generacija, su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i da li je uopšte moguće ostvariti tu zamisao?
Boro: Nakon rušenja tzv. Berlinskog zida, uslijedilo je uspravljanje na zadnje noge imperijalizma i njegovi prvi udari na države, koje su u svojoj osnovi imale komunističko naslijeđe. Nakon raskupusavanja SSSR-a, na red je došla socijalistička Jugoslavija. Uz pomoć narasle samoupravno-socijalističke buržoazije i kleronacionalističkih pobuđaja naroda, zakuvan je krvavi braotoubilački rat, 90-tih, naročito na području bivše SR BiH. Zatim je uslijedio industrijski, privredni i kulturološki genocid nad ovdašnjim narodima, koji su samoizrasle i samonametnute ,,elite” nazvale, cinično: -Transparentna transformacija vlasništva i kapitala, a ja – pravim imenom. Uništena je radnička klasa, a ono što se pravim imenom zove birokratija, nazvano je – radnicima i ,,javnim i privatnim sektorom”! Sve ili većina vrijednosi i moralnosti, kao i onog u čemu je uživala moja generacija je ili uništeno ili devastirano. Nametnut je kleronacionalizam i svojevrsno utoravanje ,,svog” naroda, sa narativima o navodnoj istorijskoj nepravdi prema ,,mom” narodu. Koju će, sadašnji lideri i ,,elite” kao, eto – ispraviti. Kao posljedica ,,uzleta mladih demokratija” svjedočimo o opštoj bježaniji radno-sposobnog stanovništa i odlascima bez nade za povratak. Ono što se u SFRJ zvalо: privremeni rad u inostranstvu sada se zove: – odlazak bez nade za povratkom. Ko će onda raditi i kako će egzistirati neko društvo, ako ostaju u državi samo stari i nedovoljno sposobni za rad?
Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji, Radničke fronte i Nove ljevice u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja autentične levice na jugoslovneskom prostoru, da li bi trebala da bude radikalna, i da li je ta ideja ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?
Boro: Šta preostaje da bi se spasili ovdašnji narodi od postojećeg divljačkog kapitalizma? Jedino je to: zamašno rušenje istog i restauracija radništva i radničke klase. Taj proces moralne i svake druge obnove – u svakom od našim naroda – mogu pokrenuti jedino ljudi i snage iskrene lijeve političke orjentacije. Desnica i njena sprega sa kleronacionalistima, nametnule su svoje ,,vrijednosti”, čija ,,demokratska stremljenja” su se jasno i nedvosmileno pokazala bratoubilačkim ratom, 90-tih, a takođe i genocidnom – Privatizacijom. Iako godinama – preko svojih raznih toaletoidnih i režimskih medija – postojeće navodno državne elite, uporno betoniraju mozgove ,,svom” narodu, nezadovoljstvo je sve više vidljivo. Neminovni su bunt i revolt. A, revolt neminovno izaziva – revoluciju. Metode borbe za neophodno i spasilačko rušenje postojećeg navodno liberalnog – u stvarnosti – divljačkog kapitalizma su pod broj 1: Okupljanje svih udruženja i stranaka ljevičarske orjentacije sa obrisima projugoslovenstva. Moja nostalgija za Jugoslavijom nije nikakav žal za mladošću, nego osjećaj slobode i njegovanja kulture međusobne saradnje i razumjevanja među narodima, koji žive na prostoru bivše SFRJ. Dok postojeće tzv. državne elite njeguju dijametralno suprotnu ,,kulturu”: vezivanja za narode, koji su i kontinentalno i kulturološki udaljene od naših naroda. Njihove metode opstanka na vlasti – bezobzirong zaduživanja kod raznih svjetskih bankarskih udruženja, udobnog života na grbači naroda – su okrenute prvenstveno ka gušenju bilo kakve opozicije, bez razlike na njeno ideološko usmjerenje.To se najbolje vidi na primjeru Srbije gdje su postojeći politički obračunu u stvari otimanje oko vlasti stranaka, koje su desničarske političke orjentacije. Ljevica tu nema nikakvih izleda, ako se ne bi povezala sa istim takvim snagama i ljudima iz drugih država, bivših republika SFRJ.
Da li pratite aktuelnu domaću i regionalnu muzičku i generalno umetničku produkciju i šta mislite o mogućnostima i značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice, koja utopijski nastoji da promeni vladajući idejni i materijalni poredak stvarnosti i povesno ostvari socijalno pravednije društvene odnose?
Boro: Kao „plod“ restauracije kapitalizma (u Srbiji Republici Srpskoj, još i monarhizma) većina vezanog za umjetničku, a posebno muzičku produkciju, je okrenuto ka oblikovanu i prezentovanju nekih navodnih posebnosti svakog od naroda. Teško je doći do novca, za organizovanje manifestacija kulturno-zabavnog ili sličnog sadržaja, kako bi se okupili mladi ljudi iz svih dijelova bivše SFRJ, poput manifestacija na Tjentištu. Jer, postojeće ,,elite” zanima samo nešto što bi bilo vezano za njih i nekakav vid njihove promocije. O filmskoj produkciji, gotovo da je i nemoguće ozbiljno razmišljati, bez sponzorstva raznih firmi, pojedinaca ili pokroviteljstva nekih od NVO. A, kako se npr. politička elita Srbije odnosi prema filmskoj produkciji i njenom finansiranju, najbolje se moglo vidjeti po konkursnoj pobjedi Radoša Bajića – sa filmom o američko-četničkoj operaciji spašavanja savezničkih vazduhoplovaca (,,Halyard”) – nad Lordanom Zafranovićem i filmom o ustaškom logoru Jasenovac!!! Dakle, alternativna scena i drugi vidovi kulturnog i sličnog stvaralaštva su neminovnost. Kao nekakav nukleus budućih zajedničkih stvaralaštava mladih, okupljenih oko ideja stranaka i udruženja ljevičarske orjentacije.