Dobro da je izdavač ovog albuma na unutrašnjoj strani omotnice odštampao i tekstove svih pjesama nenadane zagrebačke grupe. Tako smo odmah u mogućnosti da ocijenimo najveći kvalitet Azre ‒ tekstove.
Piše: Alija Hafizović (Svijet, Sarajevo, kolovoz 1980.)
Pjevač i otac tročlanog sastava (također i gitarist i autor) Branimir Štulić, naime, ne bi se baš proslavio na nekom takmičenju za Mistera dikcije. Jugoton, dakle, spašava stvar i prostire nam pjesme Azre na uvid, kako bi rekli ljubitelji kancelarija i dotičnog papira. Prije nego što krenemo u pokušaj opisivanja osjećaja što ih izaziva muzika ovih deklasiranih pripadnika novog (dokle) talasa, evo jednog isječka jedne pjesme (Teško vrijeme)…
Teško vrijeme za matore prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutom zure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
zalaze svuda i u sve guraju nos…
Vidite u čemu je stvar! Sve nam dalje postaju poruke iz donedavnih vječnih šlagera („Ti si moja mala barka, život si moj, la la…“), pa gotovo da ne možemo da povjerujemo da je zabavna (pazite, ZABAVNA) muzika još davno mogla da nam saopšti i ovakve priče, nabijene životom o koji se češemo. Pa, gdje su to bili izvjesni muzičari i što su radili. Azra, naravno, nije početak; još davno, davno, tu je bio Arsen, pa Goran, pa Bora, pa još neki, ali sve je to bilo malo. Azra nam, možda, na svoj tako lak način (muzički neopterećen, uz dozvoljeni diltetantski dodir novog talasa) predočava da ovakva sadržajna pjesma prestaje da bude rijetkost, da gotovo više i neće biti hiljadu i jednog načina jadikovanja što ga ona neće (avaj!), a ako ga i bude (a biće ga) mi ćemo moći da se pravimo da la, la, la stil uopšte ne postoji.
Na listu papira što ga je Jugoton poslao na adrese onih što pišu o pločama, ima jedna kratka rečenica, a vrlo pametna, indikativna, što bi rekli obožavaoci stranih riječi i izraza. Kaže, „Azra živi to što pjeva“. E, to je to ‒ imali smo mi oduvijek normalnih ljudi: sa čirom na dvanaestopalačnom crijevu, s malom platom, neobrijani, oznojeni; zaduženi autori autori zabavne muzike pisali su, međutim, o tome kako se Mjesec sjaji i kako Angelina ili Julijana imaju sladak osmijeh. I sve je bilo la, la, la, osim života. Tri muzičara iz Zagreba, poput mnogih drugih koji nam govore o onome što dobro znamo, dodiruju svojim stihovima život, i to dobro. Evo još:
Njezin šonjo ima nešto kao uspješnu karijeru
Radi kad mu se prohte i zato je uvijek hvata na djelu
Ona mu prašta ljubomoru godine i očajan ten
Puna povjerenja u njegovu glupost i dubok džep…
