Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal. Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Šaban Šarenkapić rođen je 1956. godine u Novom Pazaru. Osnivač je „Kulturnog centra DamaDˮ, pokretač književnog časopisa „Makˮ i magazina „Hasˮ. Član je Udruženja pisaca BiH. Živi u Sarajevu i Novom Pazaru.

Knjige poezije: „Kućna nega“ objavio je 1987. godine, nakon čega slijede knjige poezije „Učena voda“ (1990.), „Imperija hleba“ (1993.), „Zemna snaga“ (1997.), „Stambolska sprema“ (1997.), „Memorijalne ploče“ (2002.), „Lirika manjinstva“ (2005.), „Maternji geto“ (2005.), „Izabrane pjesme“ (2006.), „Zemna ostavština“ (2007.), „Crvene kuće“ (2014.) i „Kafkin kalfa“ (2019.), za koju je dobio i nagradu BUKS-a “Sulejman Tabaković” za knjigu godine.

Napisao je i tri prozna djela: „Bukvica“ (2000.), „Pazarska trilogija“ (2005.), roman „Mazija“, za koji je 2009. godine dobio nagradu “Ćamil Sijarić”, te Kvartida, (2020.)

Odrasli ste u SFRJ i formirali se na njenim idejnim i vrednosnim pretpostavkama, koje, uprkos svemu, do danas niste napustili, a u vreme tragičnih ratnih dešavanja 90-ih godina prošlog veka hrabro ste ih branili prosvetiteljski javno delujući, sa stvaralački srodnim intelektualcima građanskog političkog senzibiliteta, protiv vladajuće nacionalističke kulturne hegemonije i njenih pogubnih državnih i društvenih posledica. Koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša i brojne posleratne generacije su poništena u tranzicionom procesu i ko su, po Vašem mišljenju, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje Titove Jugoslavije?

Šaban: Na ovo vaše pitanje najtačnije bih odgovorio pitanjima. Ali pokušat ću na ovaj način, za sebe iznaći spas i izlaz, bez propitivanja. Što je bilo, bilo je. Mitsko mi sada izgleda moje vjerovanje da je dobrota masovna pojava, nepromenljiva i trajna; da su moralne i estetske vrednote izvan vremena u zemaljskim sistemima vladanja. Tako sam odrastao vjerujući, pored svih nevolja, u svetost porodičnih svetonazora gdje je na prvom mjestu bila ljudska dobrota, poštenje, Pravda i Istina.

S prvim osjećajem nepripadanja društu u kojem živim, ispunio me strah kad sam dobio poziv da razdužim vojnu opremu. Država je tako jasno iskazala svoje nepovjerenje prema običnom prašinaru Bošnjaku. Kako je tada rekao moj otac: „Azem mi čovjeka bez cokule i kape”. Odjednom, preko noći, otkriveni su u narodu nepodobnici za ratove koji se spremaju. Moja građanska obaveza da branim domovinu i budem njen „sinˮ, toga je trenutka prestala da važi, i to me uniženog nagonilo na pomisao da mi samo preostaje bežanija. Ali gdje. Pa tu, u moje „fantastike”! U crni azil od riječi. No, šta sa mojima bližnjima, kojima je „šutnja” jedini izričaj odbrane, a trpljenje svetinja.

O onome vremenu, ovoliko.

O tome sam ponešto rekao u knjigama. A u naznakama, iz Titovog vremena, imam ovu pjesmu:

SUOČENJA MOMENAT

za Borisa Kastela

Naš amidža Abaz zvani kljasto
Sa dušom se rastaje

Doveli smo mu i hodžu –
On mu je prijatelj
I sudrug:

Bili su logoraši

Bonik gleda ga pa mu veli:
Haj ti Iljaze – ovo nisu
One godine

Kad smo jedan za drugoga
Poturali glavu

I ostavi mi
Tako ti tvoga Tita
Samo za mene ovaj momenat

(1981-2019)

Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja radikalne levice na ex-YU prostorima, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva i kako u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističko-bankarskom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Šaban: Klonim se priče o eri sofisticiranijeg oblika robovlasništva po svijetu i kod nas danas, o težnji oligarhija da posjeduju ljudsku radnu i umnu snagu. Ali moram nešto reći. Sada su već zaposjednuti umovi i ljudske duše mladih. Zlo koje hara po svijetu, poharalo je i nas. Poharaće i našu djecu. Oteće nam našu „siročadˮ. A to je gore od svake virusne pandemije. Korenitije. Zlo se upliće i u čovjekove mentalne lance, mislio sam – bogom date šeme, zaštitnice dostojna života i dostojanstvena življenja. Ali, nije tako. Pokvarili smo prirodu u nama, božansku, čarobnu magiju i formulu od postanja.

I svakako da ima mjesta razmišljati na način opiranja svakom zlu, i pravo je vrijeme, i pravi čas. Rekao bih – ispočetka stvoriti sve. Svemu dati ljudsko lice, svemu udahnuti njegovu prisutnost izravno iz ljepote. Misao braniti ispravnom mišlju od besmisla, dobrotom čuvati dobrotu, ne puškom i pendrecima. Danas mržnja ima svoj komercijalni izraz i ekvivalenciju kroz ličnu materijalnu dobit i komociju, ima kvotu na ljestvici nedostojanstva i „ugledaˮ steknutog na način nepošten.

Gdje nam je prosvjeta, obrazovanje, medicinska i socijalna zaštita; gdje su nam ljudska prava; gdje su nam i u čijim su rukama oni mehanizmi za poboljšanje osjećaja lične bezbjednosti i sigurnosti građana – pitanja su na koje samo mi moramo naći odgovore i humana rješenja. Sve mimo toga je, političarenje, i stravično, u hodu, navikavanje na ovu ne-normalnost.

Zbog toga su, i na vrijeme, moćnici kulturu anatemisali, izbacili na ulicu, da prosi, a to je gore no biti na tržnici. A tamo, na tržištu, gdje se „prodaju istine”, samo su oni, velikaši, povlašćeni vlasnici istine – na dobitku.

Dakle, pronaći Čovjeka, opet. Slobodna. Nikako ne furiju, „predstavnikaˮ kolektiva, rase, nacije, opredjeljenja i orijentacije. Nego, slobodna, hrabra, misleća pojedinca. Eno ga, on tamo u zemlji Kulturi, stasava. A oni drugi kažu, kultura je skupa, i čudna naprava. Kažem, nekultura je skuplja i opasna – na njoj počivaju novi, virtuelni giganti, i extra profiterstvo koje jede i melje duše.

Bilo je uvijek teško izaći nakraj s polusvijetom. Ali sada, u ovome besmislu praznog neba i krcatih gradova, u ovoj tamnici bez ciglenih zidova, boriti se za kulturu, umjetnošću – postalo je i smislenije i izazovnije, i najpreče. Dunjaluk je postao premali, i pred u-prsnućem je. Preživjet će jedino ples uma i duše, kao ona pre, za vrijeme i posle ratova i pogroma, lirika. Uljudnost i himna od glasova, poklič da se ne odustane – od sebe, a najbolje bi bilo reći: ne se ne odustane od drugoga, onoga krajtebe!

Puno je tih glasova, i razum-samac kroz njih vapije. Ja vjerujem u glasove, tanane, ljudskije. Kad se osluhne, čuje se novi govor, u novoj osjećajnosti stvaralaca odsvukud. Pomislim – slava piscima, i slava njihovim starim – novim riječima. Ponosan se vraćam njihovim ranijim djelima, i njihovim novim, kao da su prastara i sveta. Maku Dizdaru, Selimoviću, Marinkoviću, Šimiću, Krleži, Sijariću, Sidranu, Ibrišimoviću, Milisavu Saviću, Filipu Davidu, Gudževiću, Semezdinu, Jergoviću, Cvijetiću, Avdiću, Ibrahimoviću, Ličini, Feridi Duraković, i napokon otkrivenom Saši Stanišiću. A ono što nam govori Zlatko Paković, opomena je, i glas je s neba poslat još jedanput, da nas pripremi, za naše s nama součenje. I ovdje, i posvuda, za sada i za sutra.

U vašim pesmama često su prisutni duboko humani i socijalni motivi, izražena empatija prema teškom položaju, bedi i nepravdama koje trpe klasno potlačeni, obespravljeni i ugnjetavani. Šta mislite o povesnim mogućnostima i značaju revolucionarno umetničke i generalno kulturne produkcije, kao bitnog učesnika u idejnoj i političkoj borbi za promociju humanističkih i emancipacijskih ideala i težnji nove levice da ostvare jedan drugi, humani i socijalno pravedniji odnos među ljudima?

Šaban: Hvala bogu, to sam sve naučio iz knjiga. I hvala pisanju, i čitanju hvala. Molitva je ovo koju toliko ponavljam, da vjerujem u njenu spasonosnu snagu! Zašto? Kad god je izgovorim, ja vidim kuražna čovjeka, ispravna, u nekom kutku svijeta, i on radi, sam, on piše opomenu ovome vijeku.

Čitam i čujem. Umjetnost je opšte mjesto – da, ali opstanka. Nulta tačka iz koje ne počinje ništa, ali i počinje sve. Tu smo gde jesmo. I mnogo nas ima samih. Mi smo padalice zvijezde koje rujaju po zemlji – mi smo ljudi. Ko to ne vidi, bolje da se ni rodio nije – bilo bi više nade barem u svijet koji će doći! Jednom sam napisao: zatvori se i prave da sabiju prostor i udvostruče vrijeme. Sada kažem: zatvori se više i ne prave. Oni su sada: mi. Zidovi tamni, dignuti u praznine: to smo mi – Uhapšenici i Hapsandžije sopstvene!

Ovdje, gdje ja sada pomalo i ne dišem, u ovom gluhom trouglu između granica novih država – promijenilo se sve, čak i vazduh. Kao da su svi, moćniji, digli od nas ruke. Nekad je grad prepun, živ. Nekad je, u nestvarnoj živosti, tužno pust. I tužnije, bahat.

Zanemarimo li buku sa ulice, utrnim od straha šta nam se događa sa ljudima. A u kućama, kilometarska raskoš bljutavih serijala pomjera i metlu za sobnim vratima. Od stida i srama. Ta metla, to smo mi, u našim sobama – posmećarena ljudska bića.

Vrlo brzo, i krvavo, postali smo sebičniji, jer su nas priučile i prisilile sile da ne očekujemo od nikoga dobro, pa ni od svojih bližnjih – rodbine, komšija, susjeda. Da, svijet je postao mali, a čovjek od čovjeka beskrajno udaljeniji. I taj beskraj, među dušama, naselila je bezdušnost. Neosjećajnost, nesuosjećajnost. U tom folklorističnom bircuzu grijeha, slave se zlikovci, otimači, otpadnici i ubice. Oslijepesmo pod svjetlima krvavih i mračnih dvorova i farmi u carstvu nabildanih veličina. Sahat zla uvijek radi, na oprugama mržnje, ili bolje reći, perpetuum zla u glavama bez pameti opoganio je naše osjećaje. Neću reći, zasvagda.

Spodobnici što kroje našu sudbinu, koje agilni im podanici poimeniše elitom, samo su sluge pohlepe. Oni nisu mudraci, oni samo u rukama imaju poluge moćne. Moć nije mudrost, moć je opsjena zasnovana snagom, u slijeposti nepravde. Na mnoge načine umni su ljudi skrajnuti, njima se plaši. A doći će vrijeme, pa ćemo ih po zemlji u mrklom mraku, svijećama tražiti. Ako prežive, ako preživimo. A moramo! Ali, sada znamo, naučili smo da – posle nesreća: trebamo se plašiti i onoga što će, za nesrećama, doći. Crnje i kadnije.

A proto-čovjek, jednočelijski stvor, uhljebljeni i sebični, jednoumni, kaže: od Boga je ovo sve što nas je snašlo. E, nije! Od nas nam je. Bog se ne miješa u crne ljudske poslove. On samo čeka da stignemo tamo gdje treba – sami, goli i bosi, da se opravdamo, ili izdugnemo. Ako se opravdamo. Mi, djeca griješna, ali opet njegova. Kaže stara priča.

I ovdje ću, ko svi „šuplji ljudi i krpe na vjetruˮ, zašutjeti! Možda će nam nešto još o ovome reći i ova pjesma:

LIČNA ZAMJENICA

Djed po majki Ahmed Bajaziti
Nutka me sjemenima
Suncokretovim

Kad mu dođem
U goste za vrijeme ferija -

Sa njegovog mehkog dlana
Prvi put zobljem
Zrelinu

Ožutjelih kosovskih polja

To je bilo davno -

Otad za mene
Dodir djedove ruke
Jeste posebna vrsta bola -

Lična zamjenica
Za epohu zabranjenog naroda

(1980-2020)