Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević 

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal. Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Pero Kvesić (1950.) novinarstvom se počeo baviti s dvanaest godina u dječjoj grupi pri Školskom radiju. Sa šesnaest je imao rubriku u Plavom vjesniku, zatim u Pop expressu, te uređivao Omladinski tjednik, Studentski list i TLO (Tjedni list omladine). S prijateljima je pokrenuo omladinski klub Jabuka i prvi taekwondo klub u Jugoslaviji. Kao glavni urednik omladinskih novina Polet utemeljio je jedan od najuspješnijih omladinskih listova u povijesti omladinske štampe, a zatim preuzeo časopis Pitanja. U sedamdesetima je surađivao u Startu, a u osamdesetima pokrenuo biblioteku i časopis Quorum. Početkom osamdesetih bio je tajnik Društva književnika Hrvatske, što je završilo time da je zbog političkih neslaganja izbačen iz tog udruženja. Krajem osamdesetih bio je urednik u redakciji magazina Erotika i uređivao magazin Humor erotika. Objavio je dvadesetak knjiga od kojih je bila najpoznatija Uvod u Peru K, a posljednjih tri desetljeća za njega se zna gotovo isključivo samo u Hrvatskoj. Napisao je niz djela za djecu, izmislio animiranu seriju Mali leteći medvjedi, a u Danskoj je uvršten u školsku lektiru. Pred kraj radnog vijeka radi kao jedini hrvatski urednik i kasnije višegodišnji suradnik za međunarodnu izdavačku korporaciju Egmont. Posljednjih desetak godina objavljuje uglavnom na blogovima i na Facebooku. Bavio se scenarijima, stripom, fotografijom i – u posljednje vrijeme – dokumentarnim filmom. Zanimljiva i neuobičajena dimenzija njegova lika može se otkriti ako se u tražilicu na Youtubeu upiše „Pisac i prijateljice“…

Vi ste jedan od najdarovitijih i najsvestranijih kulturnih stvaralaca koji je u istoriji Jugoslavije ostavio trajno vredne doprinose u novinarstvu, književnosti i kinematografiji. Odrasli ste u SFRJ i formirali ličnost na njenim idejnim i vrednosnim postavkama, koje, uprkos traumatičnim događajima iz 90-ih, kada ste bili društveno izopšteni, nikad niste odbacili, sudeći po vašim književnim delima, brojnim intervjuima i tekstovima za blogove i portale u novom milenijumu. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Ako kritički uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša i brojne posleratne generacije, su poništena u tranzicionom procesu i da li postoji mogućnost da ih obnovimo na prostoru nekadašnje zajedničke države?

Pero: Molim Vas, već time kako ste započeli ovim pitanjem izmaknuli ste mi tlo ispod nogu. Jesam li zaista jedan od najdarovitijih? Da i ne, vjerojatno spadam među trideset ili četrdeset i pet posto darovitijih. Mnogostran jesam, možda i više no što slutite, jer dobar dio te svestranosti nije javno poznat. Nekih trajno vrijednih doprinosa u novinarstvu, književnosti i kinematografiji sam zaista ostavio, ali današnji ljudi za to slabo znaju, pa ne mogu ni prepoznati. Nisam društveno izopćen 90-tih, nego i ranije. Bio sam politički odbačen već sredinom 80-tih, tri godine bez posla i ikakve mogućnosti zarađivanja pisanjem, bez mogućnosti ozbiljnog objavljivanja barem četvrt stoljeća već prije početka novog milenijuma, prvenstveno zato jer sam nastojao spriječiti sve ovo što nas je kasnije snašlo. Istina da sam kroz sve nedaće ostao dosljedan: nedvojbeno sam ljevičar, koliko mogu čak i marksist, preciznije – praxisovac, sa snažnim uplivom hipi-ideologije šezdesetih godina i buntovnog duha Šezdeset i osme. Kada bismo krenuli u raspredanje tko su glavni krivci i koji su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i njenu sotonizaciju ovo više ne bi bio kratki intervju. Jugoslavija i jugoslavenski socijalizam nisu bili savršeni, ali su bili dobro postavljeni, perspektivni i neprekidno je bivalo sve bolje i bolje. Nije problem što je u tranziciji poništeno ovo ili ono civilizacijsko dostignuće, pa ni kad ih je cijeli niz, mnoštvo. Problem je što je uništena sama društvena srž, pa su svi ostali gubitci samo posljedice, izvedenice. Živjeli smo u društvu koje je nastojalo biti što humanije, modernije i perspektivnije. Probudili smo se u državicama u kojima je sama društvenost zgažena, u reakcionarnim, zatucanim provincijama, a perspektivnost se svela na kratkovidnu drpačinu/grabež na svim razinama. Obnova na prostoru nekadašnje zajedničke države? Nekih oblika suradnje, pa čak i prožimanja sigurno će biti znatno više nego danas, ali ponešto nije ni zaslužilo da se obnovi, ponešto je zastarjelo pa nema smisla obnavljati, ponešto je do daljnjega neizvedivo… Nema povratka na staro. Jugoslavije kakva je bila više nikada neće biti. Da ne idemo daleko, već i zbog krvi u kojoj je potonula, zbog puštanja iz boce svih zlih duhova koji su se razmahali. Možda će jugoslavenski/ južnoslavenski narodi ponovo otkriti srodnost i bliskost, vrijednosti bratstva i jedinstva, u okviru ujedinjene Evrope ili pod presijom neke globalne prijetnje, regionalne opasnosti ili zajedničke nedaće… Ekološke katastrofe, meteorološki poremećaji, superzaraze, slom svjetskog privrednog poretka, pa čak i atomski sukob nisu isključeni, jedino što ćemo – kako sad stvari stoje – vjerojatnije naknadno nastojati spasiti što se spasiti dade, nego da ćemo uspjeti išta preduhitriti, minimalizirati, na vrijeme otkloniti. Nitko sretniji od mene da se pokaže da sam nas podcjenjivao, možda nekim čudom svijest o tome da dijelimo zajedničku sudbinu čak i kad smo politički razdvojeni prevlada i krenemo zajednički ponovo uzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke.

Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Radničke fronte u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja autentične levice na ex-YU prostorima, da li bi trebala da bude radikalna, i da li je ta ideja ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističkom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Pero: O ljevici u Sloveniji i Srbiji ne znam ništa. U Hrvatskoj znam za stotinjak vrijednih osoba lijeve orijentacije, ali ne vidim da postoji ljevica kao značajna organizirana snaga. Ivana Kekin i Katarina Pejović su zanimljive, veselilo bi me da izbijanjem žena u prvi plan lijevih stranaka dođe do neke nove prodornosti, ali i one i njihove stranke se trebaju tek dokazati. Pozdravio bih da iznikne jaka lijeva stranka u nekoj od bivših yu-republika, još i više da iznikne više njih, pa da se povežu i tako međusobno osnaže… Osamdesetih su u svim bivšim republikama/sadašnjim državicama jačali pristaše što veće republičke nezavisnosti (separatizma), građanski antisocijalistički elementi, kojima je glavni cilj napada bila projugoslavenska, socijalistička opcija. Većina stanovništva nije ni pratila što se događa, pa nisu ni primijetili da je ljevica već tada raspršena, ali su joj po inerciji i dalje pripisivali krivnju za sve čime nisu bili zadovoljni. Tridesetak godina kasnije ljevica na našim prostorima nema izgleda ponovo izniknuti kao Feniks, jer se Fensiks rađa stalno jedan te isti. Relevantna ljevica može biti samo korjenito drugačija, a da ipak zadrži suštinu. Nemoguća misija? Trajno nije nepromjenjivo, nego ono što dobro ponosi promjene, što se usklađuje s njima.

Ocjenjujem da je ideja itekako ostvariva, dapače nezaustavljiva, ako ništa drugo ono zbog toga što su sve ove sirote državice postale svjetska provincija, pa će veliki valovi iz svijeta preplaviti i njih.

Poznato je da su Marx i Engels predviđali pobjedu socijalizma/ komunizma prvo u industrijski/ privredno najrazvijenijim i najbogatijim zemljama svijeta, pa je zluradom ironijom sudbine krenulo s pokušajima izgradnje socijalističkih društva u državama koje nisu bile pri svjetskom vrhu. Manje je poznato da su klasici marksizma predviđali i da je revolucija provediva ne ondje gdje potlačeni/ eksploatirani ne mogu više i spremni su na sve da bi se riješili okova, nego ondje gdje i dominantna klasa zaključi da je nemoguće i besperspektivno dalje tako. Globalno zatopljenje/ meteorološke promjene izazvane ljudskim djelovanjem, iracionalnost trke za profitom, pa i ova svjetska pošast govore da neće ići dalje tako. Automatizacija, robotizacija, kompjuterizacija, internetizacija daju temelje za promjene. Čemu najsuvremenija robotizirana tvornica u kojoj nekoliko desetaka ljudi proizvodi više, kvalitetnije i jeftinije nego je ranije proizvodilo na tisuće radnika, čemu ulaganja u tako nešto kad se neće imati kome prodati? Civilizacijsko rješenje na razini svijeta je osnovni, bazični, temeljni, garantirani, bezuvjetni (koje god riječi odabrali da ga imenujemo) osobni dohodak. Kad krene primjena u zemljama koje nekritički pokušavamo slijediti, prelijevanje te promjene će zapljusnuti i nas. U svijetu se na tome već radi, kod nas se još ni ne zna što je to, u okviru generalnog ovdašnjeg stava da sve znamo najbolje. Kamo sreće da netko krene sa zalaganjem za uvođenje garantiranog bazičnog dohotka! Radikalni zaokret mogla bi uvesti stranka sa smo jednom točkom programa – uvesti bezuvjetni osnovni dohodak. Nakon toga, a naći ćemo se u takvoj situaciji, sve povijesne identifikacije i razdjelnice između ljevice i desnice postat će samo povijesne kategorije jer će ih zamijeniti suštinska: ljevica je za uvođenje bazičnog dohotka, a desnica je protiv njega.

Da li pratite muzičku i generalno umetničku produkciju na prostoru Jugoslavije i šta mislite o subverzivnim mogućnostima i realnom emancipatorskom značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice, koja utopijski nastoji da promeni vladajući idejni i materijalni poredak stvarnosti i povesno ostvari socijalno pravedniji društveni odnos među ljudima? Kakva su vaša iskustva o moći pisane reči u popravljanju i bitnom menjanju istorijske stvarnosti?

Pero: Pratim koliko mogu, što znači slabo, ali ipak više od najvećeg broja suvremenika i sugrađana. Pokušavam se dokopati knjiga za koje čujem da su vrijedne i kadikad mi uspije, malo više mi to polazi za rukom sa filmovima i televizijskim serijama. U muzici sam konzervativan: i dalje volim Balaševića i Bajagu, najviše slušam glazbu sedamdesetih i osamdesetih. Načelno vjerujem u moć pisane riječi, s njom se može promijeniti upravo ono što je u njenom dosegu, ni više ni manje, što bi u nekim situacijama moglo biti iznenađujuće mnogo. Nažalost je jedan od mehanizama kojim se osigurava status quo upravo u tome da se kultura drži na niskim granama. Utoliko predviđam da će prije bazični dohodak dovesti do procvata kulture nego što će kultura inicirati ili značajno utjecati na njegovo uvođenje.