Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal. Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Milan Mile Kekin (1971.) hrvatski glazbenik, glavni tekstopisac i pjevač punk-rock skupine Hladno pivo. Rođen je u Njemačkoj odakle se preselio u BIH, u Tuzlu, gdje je završio sedmi i osmi razred osnovne škole. Nakon smrti oca sa obitelji se preselio u Zagreb. Profesor je njemačkog i engleskog jezika. U Zagrebu je oformio punk rock sastav Hladno pivo zajedno sa ostalim članovima koji su, kao i Kekin, svi iz predgrađa Gajnice kao i njihov prvi producent Aleksandar Dragaš. Godine 2001. pjevač Hladnog piva objavio je album U dva oka sa skupinom drugih glazbenika pod imenom „Mile i Putniciˮ. Zbog svoje karizmatičnosti i stava kojeg ne krije, s godinama je stekao veliku popularnost i ugled u hrvatskom društvu pa često dobiva pozive da nastupi i u televizijskim serijama i u filmu. 2005. godine Kekin se okušao i na malim ekranima. Sve je započelo kada je posudio glas Gojku u animiranom filmu „Žuta minuta”, a te iste godine prihvatio je i ulogu Saše u seriji „Bitange i princeze”. Lik Sašu glumio je sve do završetka snimanja serije.

2009. godine pojavio se u seriji „Zakon!” u ulozi vozača kamiona, a 2010. godine ponovo je posudio glas, ovoga puta Rayju u animiranom filmu „Sammy na putu oko svijeta”.

Od filmova pojavio se u rock komediji „Pjevajte nešto ljubavno” 2007. godine, zatim u filmu „Nije kaj” 2008. godine. Slijedile su uloge u filmovima „Ta tvoja ruka mala”, „Vjerujem u anđele” i „Narodni heroj Ljiljan Vidić”. Njegova najveća filmska uloga ona je u filmu „Max Schmelling” iz 2010. godine, slavnog redatelja Uwea Bolla.

Kekinova najveća postignuća vezana su uz bend Hladno pivo koji se može pohvaliti s nekoliko osvojenih Porina. 1994. godine dobili su Porin za najbolji alternativni rock album, 2000. godine za najbolji rock album i video spot, a 2004. godine za najbolji rock album, za najbolju izvedbu benda i za najbolji video spot i vokalnu suradnju. 2008. godine dobili su Porin za najbolji rock album.

2000. i 2003. godine Hladno pivo je dobilo nagradu Crnog mačka za najbolju pjesmu i najbolji album, a 2005. godine istu su nagradu primili za najbolji koncertni nastup.

Nagradu Davorin, bosansko-hercegovačku inačicu Porina, dobili su 2004. godine za najbolju internacionalnu suradnju.

Kekin je u javnosti poznat kao osoba koja pruža podršku Zagreb Prideu, a 2013. godine je proglašen Homofrendom godine.

Nerijetko je i politički angažiran, a stihovi nekih njegovih pjesmama govore i o trenutnom stanju u društvu i politici. 2016. godine objavio je pjesmu na YouTubeu “Ja nisam vaš” u kojoj kritizira radikalno desnu politiku.

Miletova supruga Ivana Kekin je psihijatrica i predsednica Nove levice.

Iako ste manji deo svog odrastanja proveli u SFRJ, izgleda da ste ostali imuni na decenijama vladajuću nacionalističku ideologiju i svoju ličnost u potpunosti formirali usvajanjem pozitivnog nasleđa i idejno-vrednosne orijentacije bivše zajedničke države, sudeći po vašem anga\ovanom muzičkom i društeno-političkom delovanju sa pozicije levice. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i kako ostvariti tu zamisao?

Mile: Možda sam ostao imun upravo zato što nisam odrastao u toj pokojnoj zemlji nego u Njemačkoj i što sam iskusio kako je biti stranac u zemlji u kojoj si rođen i čiji jezik govoriš bez naglaska, čije si dječje brojalice prvo naučio ali opet, koliko god se trudio uklopiti nikad nisi potpuno njihov, jer te izdaju ime, porijeklo i roditelji koji jedva govore taj isti jezik.

Mislim da je to vrlo korisno iskustvo kako bi se čovjek zaštitio od predrasuda o drugim i drugačijim. Također nisam baš siguran da sam naslijedio idejno vrijednosnu orijentaciju bivše države jer sam u nju stigao prekasno kad je dogma o nepogrešivosti partije i društvenog uređenja već počela jenjavati i počele se javljati sve veće pukotine u službenom državnom narativu pa je i popustila i ideološka indoktrinacija zbog čega ja, eto, nikad nisam primljen u omladince.

Što se tiče Jugoslavije nisam o njoj tada imao neko visoko mišljenje, nisam ni tada bio veliki Jugoslaven kao što ni sada nisam veliki Hrvat. Išla mi na živce, sva ta frka oko Tita, NOB-a, prošlo je 40 godina od rata, a ovi Balkanci i dalje tupe po Švabama i partizanima. Hipokrizija društva je bila sve vidljivija, s jedne strane filmovi o epskim bitkama, uzvišeni ideali o klasnoj borbi, a su s druge strane jedna- ruka -drugu- mije- snađi -se- druže- praksa koju je Tito najpreciznije sažeo u izjavi o tome kako se ne treba držati zakona ko pijan plota.

Što se tiče pitanja, tko je najviše kriv to je definitivno i najviše bio Slobodan Milošević. Ratovi se događaju kad jedna strana misli da u tom ratu može pobijediti, a to je obično ona strana koja ima više ljudi, topova, aviona, vojnika, tenkova a to je u slučaju SFRJ bila strana na čijem je čelu bio Slobodan Milošević. Svjedok sam tih vremena i dobro se sjećam kako se pedantno i marljivo radilo na tome da do rata dođe, dobro se sjećam govora na Gazimestanu, sjećam se i „neposlušnihˮ Slovenaca, hrvatske šutnje iz koje je niknuo onda nacionalistički HDZ, sjećam se prvih intervjua Franje Tuđmana i kako je izbjegavao dati jasne odgovore na pitanje o hrvatskim granicama koketirajući pritom jasno sa ekstremnom emigracijom koja je jedva čekala rat a kad je došao na vlast okružio se najgorim ološem.

Nove elite jedini izlaz vide u forsiranju podijela jer ne slijede nikakve ideološke smjernice, njihov nacionalizam služi da se skrene pažnje s tokova novca. Stanovnike se bombardira s trivijama i nacionalističkim kičem, u školi se uči selektirana povijest, svi predmeti su provučeni kroz vjersko-nacionalistički filter nakon kojeg je vlastiti narod ili žrtva ili heroj. Stvara se dojam da se svijet vrti oko našeg malog komadićka zemlje što se najbolje prepoznaje u informativnim emisijama u kojima je sve manje prostora za vijesti iz svijeta dok je sve više trivija i intervjua domaćih trećerazrednih političkih aktera. Mi možda tehnološki živimo u doba globalizacije, možete naručiti majicu iz Kine da vam stigne za par dana, ali duhovno i kulturno smo sve veća i veća provincija. Kad se usporede spomenici, naselja i opećenito arhitektura toga vremena s današnjom, jugoslovenska gradnja nalikuje ostavštini neke više civilizacije, skupa sa muzikom, filmovima, i općenito odnosom prema kulturi.

Na ovogodišnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj bili ste kandidat na listi Lijevo-zelene koalicije, predvođene platformom „Možemo!”, za čiji promotivni spot ste napravili pesmu „Sretni ljudiˮ, a potpisali ste i Deklaraciju o regionalnoj solidarnosti SDU (Srbija), Radničke fronte (Hrvatska) i Levice (Slovenija). Zašto mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja nove levice na ex-YU prostorima, da li bi ona trebala da bude radikalna, i da li je ta ideja uopšte ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističkom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom. Drugim rečima, ima li nade?

Mile: Naravno da ima nade. Mislim da je najveći uspjeh dosadašnjih političkih elita da su uspjeli mnoge zaraziti apatijom i beznađem.

Ne vidim potrebu za radikalnom ljevicom nego prije za dosljednom i pristojnom, za ljevicom koja neće nikome podilaziti. Globalna dominacija ultrakonzervativih pokreta, od Trumpa, Putina, Orbana, njemačkog AFDa, Salvinijja, poljskog PiSa i ostalih rezultat je upravo njihove suradnje. Ljevica se može suprodstaviti jedino na isti način.

Tamo gdje će desnica forsirati razdor i sukob ljevica mora nalaziti zajedničke interese. U toku ove pandemije uvidjeli smo da ni tržište, kapital i privatno poduzetništvo nemaju odgovor za globalne katastrofe. Najbolji primjer za to je SAD, svjetska velesila koja je potpuno bespomočna jer je većini stanovništa bolničko liječenje i testiranje potpuno nedostupno. A ova pandemija je mačji kašalj za ono što nas čeka u godinama klimatskih promjena jer prirodni resursi planete su ograničeni a stanovnika je sve više, pa nam preostaje ili da ratujemo, za što se zalaže desnica, ili da naučimo da pravedno dijelimo i pametno raspolažemo a to je ideja ljevice.

Mislim da jedino ljevica može ponuditi riješenja za budućnost zato sam se uključio u političku kampanju i premda nisam ušao u Sabor, vjerujem da sam bar malo zaslužan što je zeleno lijeva koalicija Možemo osvojila sedam mandata u parlamentu i što svaki put kad izađu pred govornicu imam nakratko osjećaj da ima još nade za Hrvatsku.

Pretpostavljam da pratite aktuelnu domaću i regionalnu muzičku scenu, kojoj decenijama dajete vredne doprinose. Šta mislite o mogućnostima i značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika bunta tranzicionih generacija protiv postojećeg poretka i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva udružene nove levice, koja zajednički utopijski teži da stvori humanije društvo? Kakva su vaša iskustva u tom smislu sa bendom Hladno pivo i protestnom pesmom „Ja nisam vašˮ, koja je za kratko vreme postala regioinalna himna novog antifašističkog identifikovanja i levog otpora vladajućim idejnim i materijalnim porecima na prostoru ex-Yu?

Mile: Moram priznati da sam donedavno bio jako skeptičan što se tiče svog konkretnog utjecaja na bilo koga. Ali u zadnjih par mjeseci mi je, baš baveći se političkom kampanjom za koaliciju Možemo, prišlo toliko njihovih mladih aktivista tvrdeći da su im upravo pjesme Hladnog piva oblikovali svjetoznazor. Pa eto ako sam barem malo motivirao nekog da digne glavu iznad ove uskogrudne provincijalne močvare mogu bit jako ponosan.

Mislim da je jako važno da se što više pristojnih ljudi uključi u političku borbu jer je potpuno neproduktivno i jalovo kritizirati da su svi ti političari isti bez da se ponudi neka alternativa, a budući živimo u okviru parlamentarne demokracije, a nitko, ili bar nitko relevantan ne priziva monarhiju, diktaturu ili drugo drušveno uređenje jedini način promijene je kroz parlament odnosno kroz podršku kvalitetnim ljudima.

Što se tiče mog underground hita Ja nisam vaš, ta pjesma je prije svega dokaz da se i bez sisa i guzica, u roku od minutu i pol može doći do svih medija regije jer je očito najšokantnije što danas možeš reći je da si antifašist po uvjerenju.