JA I MOJI IDOLI

Boža, Kokan, Branko – Idoli? Ne znam, možda ih netko drukčije vidi… dobro, Zdenko, Nebojša… Srđan je činio razliku, ali bez Vlade… Idola ne bi bilo

Piše: Siniša Škarica 
(Iz "Tvornice glazbe - Knjiga treća 1990 - 2022.", uskoro u tisku)

Dakle, Idoli, Šarlo akrobata, Električni orgazam… “Paket aranžman“ došli su nenadano, gotovo slučajno pali su meni i Jugotonu u krilo. Kao što je Newtonu pala ona jabuka! Ali, opet, ako mogu tjerati ovu usporedbu do kraja – pala je Newtonu! Tako je beogradski „novi talas“ stigao meni, stigao je Jugotonu, tvrtki koja je bila najstarija i najcjenjenija diskografska kuća u Jugoslaviji (i šire!), pogotovo kad se radilo o pop glazbi. Sve je potom išlo brzo.

Već u prosincu te 1980. Idoli ulaze u Jugotonov studio u Jadran filmu i u Bregovićevoj produkciji snimaju svoj prvi oficijelni singl s „Maljčikima“ i „Retko te viđam s devojkama“. „Maljčiki“ skinuti s „Paket aranžmana“ nastali su u Divljanovoj suradnji sa Šaperom, dok je samo Vladina „Retko te viđam s devojkama“, s vinilne 45-ice objavljene uz časopis Vidici, prethodila mom susretu s Idolima i ostalima s „beogradske alternativne scene“. O toj ploči, na koju nam je skrenuo pažnju Petar Luković, već tada važno pero jugoslavenske popularne glazbe, razgovarao sam s Bregovićem tijekom snimanja „Doživjeti stotu“. Dakle, bile su to prve informacije o Idolima uopće.

Novi val (čitaj: i punk) sve je vratio na početak: učenje gitare, tri akorda… Čak i klasično obrazovani glazbenici kao što su bili Haustorovi puhači, kada su se uhvatili u kolo s vragom rock and rolla, zvučali su rudimentarno, poput onih jamajčanskih mjedenih svirača u nastojanju da oponašaju Stax-Atlanticov R&B i soul brass. Ponovno je svatko mogao svirati, ali za razliku od onoga što se događalo na početku reproduktivnih 1960-ih, sada si morao imati vlastitu priču. VIS Idoli (službeno su se okupili na prvoj probi 1. ožujka 1980.), imali su je i to, bogami, ravnu najboljoj! Da VIS!? Već u tom akronimu vidjela se domišljatost budućih kameleona rocka što će se poigravati različitim aspektima kontrakulture mladih. I ne samo mladih! Zagonetni bend čiji su grafiti ispisivani beogradskim ulicama ušao je u novovalni svijet sa spomenute dvije male himne domaćeg campa, prve takve ozbiljno osviještene u svoj svojoj privlačno-duhovitoj i subverzivnoj interpretaciji postmoderne u pop glazbi 1980-ih.

Vizualno Idoli su kao bend iz stripa za mlade od 7 do 77. U animiranoj inačici Šaper i Divljan kao Lennon i McCartney novovalnog yu-rocka? Rekao bih, ipak, ponajprije, Vladi je, između tih pet različitih individua i individualiteta, pripala uloga Kupida koji odapinje strijele ljubavi. Pače, zahvaljujući tome, njih su zaista svi mogli voljeti. U najužoj mi obitelji moja sedmogodišnja kći Ana i njezina 60-godišnja baka, moja punica Zlata, s prvim zvucima famoznog mini-LP-ja jednako su zavoljele Idole! Sa „Zašto su danas devojke ljute“ (inače Vladina i Srđanova trećenagrađena sa subotičke Omladine 80, održane zbog Titove smrti u studenom, a ne kako je obično bilo u svibnju), s domaćim klasikom Kraljića i Timotijevića „Devojko mala“, pa Chuck Berryjevom „Come On“, u njihovoj izvedbi kao „Hajde!“ (s kojim inače započinje diskografija Rolling Stonesa), sa sirealističnom Šaperovom „Ime da da“ te posebno Divljanovima „Dok dobuje kiša (u ritmu tam-tama)“ i izazovno-ljupkom „Malenom“, bio je to istinski piece de resistance: istodobno neodoljivo provokativan i zavodljiv, koji je – kako to biva kada vam nešto otkačeno i seksi brzo dođe i kratko traje – iskao za još. Stvar smo spasili tako što smo taj dragocjeni mini-album spojili s identičnim vruće zagrebačke atrakcije Filma (njihov komprimirani nastup u Kulušiću koji je ukrao prvenstvo mjesec, dva, ranije objavljenom im prvijencu), u kasetu pristojnog trajanja: „Idoli / Film – Zajedno!“ Pretvorilo se to u pravi diskografski bestseller s gotovo senzacionalnom nakladom koja je prešla 100 000 primjeraka! Pri tome, valja imati na umu da je u očima publike riječ o apsolutnim početnicima. Također, treba napomenuti da je producent za oba izdanja bio tada sveprisutni guru novoga vala Ivan Piko Stančić.

Onda će doći something completely different, ezoterični, intrigantni „Odbrana i poslednji dani“ i osvojiti glasove ekstatične rock kritike, a ponovna camp-koketerija „Čokolade“, srca masovne publike s nakladom od preko 200 000 kopija! Muzika iz filma „Šest dana juna“, skoro potpuno Vladina, bila je zapravo bendovski epitaf i najava njegove samostalne karijere.

Sve to izgledalo je poput svrhovitih, osmišljenih nestašluka, svojevrsnih izazova svojstvenih mladosti i samom rock ‘n’ rollu. Znate, rock ‘n’ roll bi trebao biti sinonim za rizik, za drukčijost, a to dolazi s mladošću i uvjerenjem da se sve može ostvariti, sve što poželite, samo ako čvrsto vjerujete u to. Toga se kroz prizmu uspjeha ili promašaja u popularnoj umjetnosti dotiče Greil Marcus svom kapitalnom djelu „Mystery Train – Images of America in Rock ‘N’ Roll Music“. Ako vam godine pokažu da ste ostali na margini kao zaboravljeni preci uspjeha, ili, u najboljem, kultne figure – i to je rock ‘n’ roll. Samo netko tko umije svoje rane senzacije, tako različite kao što su Zvonko Bogdan, Dubrovački trubaduri i Black Sabbath, uspješno artikulirati, može otkriti zakone zvjezdane rokerske karijere. Možda to nije budućnost rocka o kojoj kao mlad maštaš, ali konačni obrazac uspjeha u pop svijetu kojem težiš sigurno jest. Uostalom i Jon Landau je potpuno promašio kada je onomad Brucea Springsteena proglasio „budućnošću rock ‘n’ rolla“. Ono što je tada vidio (i čuo!) bilo je potpuno suprotno. Ništa drugo nego njegova destilirana prošlost. Doduše skoro savršena, ili ako hoćete bolja, ali ipak samo prošlost.

U razgovorima koje sam vodio s Mladenom Matičevićem, autorom Vladi posthumno posvećenog hvaljenog dokumentarca „Nebeska tema“, složili smo se kako je on u Idolima bio zaista netko poput Paula McCartneya u Beatlesima; netko tko je glazbenik od glave do pete. Poznato je da je za razliku od disfunkcionalnog ambijenta u kojem je odrastao Lennon, pokazat će se nestandardnog skladateljskog rukopisa (dakle netko tko nužno ne mora znati harmoniju i solfeggio), Paul, također autodidakt, rastao uz oca pijanista i vođu jazz orkestra, s glasovirom u kući, vrlo rano skladao prve, vidljivo kanonski oblikovane pjesme.

Vlada, taj fini, tada, rekao bih, još uvijek mladi čovjek (rođen je 10. svibnja 1958.), odličan glazbenik („planirao sam da budem profesionalni muzičar od svoje desete godine, takoreći oduvek“, potvrdio je u svom posljednjem intervjuu Zoranu Stajčiću za hrvatsku verziju Rolling Stone, objavljen u veljači 2015.), pun planova i optimizma (reći će, „moj, kako ga nazivate, večni optimizam, dolazi iz ljubavi prema životu i onome čime se bavim“) – ostavio nas je tog 5. ožujka 2015. u nevjerici. Mene, da prebirem po sjećanjima od onog prvog susreta u listopadu 1980. kada se rađao „Paket aranžman“; snimanja u Šubićevoj kada se po ubrzanom postupku spremao „mini-album“, čudesan međukorak do „Odbrane i poslednjih dana“ (u kojem glazbenički dominira njegov rukopis, Šaperova „teozofska“ erudicija, Kolarova muzičarska radinost te Krstićeva pozicija „trećeg čovjeka“), tog rokerskog utjelovljenja postmodernog eklekticizma naspram uspavanom svekolikom yu-mainstreamu, bačenoj rukavici novovalnoj mladosti na putu – već tada, neki su slutili – u (ne)izvjesnu budućnost; da se sjetim listopada 2010. i njegova sjajnog povratničkog koncerta u Gavelli, kao i onog posljednjeg zagrebačkog 2014. s Ljetnim kinom u Tvornici…našeg zadnjeg susreta, zadnjeg pozdrava.

Da, izrastao je u samosvjesnog autora i interpreta, kod nas jednog od nekoliko najdojmljivijih i najvažnijih u 1980-ima, desetljeću koje je za pop i rock glazbu na ovim prostorima bilo isto ono što su 1960-e s Beatlesima, Stonesima, Dylanom značile za čitav planet. Jednako tako, on nije odustajao od svoga sna. Prerastao limite matičnog benda, krenuvši vlastitim putom u potragu za gralom arhetipskog singer-songwritera, zarana uokviren u pop ikonu, ostaje nježno čuvan u našim malim hramovima zvuka i slike, u memoriji „ljubavi koja nam se dogodila jednom davno i ostala zauvijek“, u svetim mjestima slatkih nam iluzija.

Ja ću vam se javiti
u snu ili na javi,
Ja ću vam pokazati
kako kruže sazvežđa,
Predugo smo pričali,
a nije bilo ni važno,
U svom našem sećanju,
svako ima jedan zrak,
Htela je da sviramo
Ja i moji Idoli…

(iz “Nebeske teme” – adaptacija: S. Š.)