Novi val (čitaj: i punk!) sve je vratio na početak: učenje gitare, tri akorda, zvuk koji je često uvredljivo poništavao uspostavljene standarde zabavnoglazbene i rokerske elite. Čak i klasično obrazovani glazbenici koji su se uhvatili u kolo s vragom r’n’r-a poput Hustorovih puhača, recimo, zvučali su na svoj način početnički. Ponovno je svatko mogao svirati, ali za razliku od onoga prije 20-ak godina sada si morao imati i priču.
Autor: Siniša Škarica (Tvornica glazbe)
Oni koji bi na današnji dan slavili svoj 40-i rođendan, pokojni VIS Idoli (službeno su se okupili na prvoj probi 1. ožujka 1980.) imali su je, i to, bogami, ravnu najboljoj! Zagonetni bend čiji su grafiti ispisivani beogradskim ulicama ušao je u novovalni svijet s dvije male himne domaćeg campa: „Retko te viđam s devojkama“ i „Maljčiki„. Učinile su se toliko važnima da ih je stari lisac Bregović, u trenutku kada je snimao dugmetovski „novovalni“ „Doživijeti stotu„, odlučio ponovno producirati i tako poslati poruku o definitivnoj spremnosti da se nosi s friškom bujicom.
Idoli su svoju artističku subverziju uspješno ponavljali do samoga kraja svoje petoljetke; prestali su zapravo već nakon komercijalne „Čokolade“ 1984. Između izazovnog početka i očekivanog kraja stajala su dva monolita rokerske adaptacije postmoderne proizišla iz radionice Divljan – Šaper, nešto kao naše novovalne verzije Lennona i McCartneya (od kojih je Vlada bio malo više Lennon i malo više McCartney!).
Bili su to mini LP s „Malenom“ (i još pet bisera novovalnog campa) i kritičarima slavljeni „Odbrana i poslednji dani„, prvi na listi uvažavane „YU-100 jugoslovenske pop i rok muzike (autoritativno pripremljenog izdanja beogradskog dvojca Duško Antonić – Danilo Štrbac s rezultatima ankete creme de la creme srpske kulturne scene iz 1998.), ali – i po nemalom broju hrvatskih rock kritika kao i onih iz ostalih dijelova bivše države.
){kind=link}