Došao sam na ideju da u vreme kada nema koncerata, kada gotovo i da nema novih izdanja, pokrenem serijal tekstova u kojima će pre svega muzičari nešto više reći o nastanku pojedinih svojih pesama koje zajedno budemo odabrali.
Piše: Miloš Ivanović
Trudiću se da budu zastupljene kako stare, tako i nove snage. Priznajem da sam bio inspirisan onim što je Dejan Cukić uradio, mada nažalost njegovu knjigu „45 obrtaja–priče o pesmama“ nisam čitao. Nadam se da ćemo imati prilike da čujemo interesantne priče koje mogu biti i skroman prilog za istoriju rokenrola. S obzirom da će izbor bendova biti subjektivan, te će izvesno biti najviše priča o punk bendovima i njihovim pesmama. Otuda ovo ne treba da shvatite kao top listu najznačajnjijih ili najboljih grupa. Naravno, otvoren sam za sve sugestije i predloge. Pošto mi je pisanje uvoda uvek predstavljalo problem ovde ću staviti tačku.
Motus Vita Est – Hala
Kad izađem iz hale sa suncem iznad glave
po putu kojim idem rastu divlje ruže
bijeli oblaci lebde tamo-amo
veseli šljakeri idu mi u susret
nasmješeni zetovac poklanja mi kartu
čeka me dom, kućica u cvijeću.
Kako je lijepo živjeti ovdje
kako je lijepo disat’ ovaj zrak.
Nemam snage da se smijem
nemam razloga za to
nemam snage, nemam razlog.
Nikad i nitko ne pokloni mi ništa
sve sam sam svojim trudom stek’o
žene ljubim u suzama svojim
kruh žderem u znoju lica svoga
prijatelje imam kad ih stvaram
oni drugi uvijek dođu sami.
Kako je lijepo živjeti ovdje
kako je lijepo disat’ ovaj zrak.
Nemam snage da se smijem
nemam razloga za to
nemam snage, nemam razlog.
Na drugom albumu zagrebačkog hardcore/punk benda Motus Vita Est pod nazivom Cogito Aude iz 1989. nalazi se pesma „Hala“. Reč je nesumnjivo o jednom od najvećih hitova benda. Obično bude jedna od poslednjih pesama na njihovim koncertima. Lagani uvod, a potom „paljba“ iz insturmenata prosto zovu na skakanje i pogo. Razmišljajući o tekstu čini mi se da govori o svakodnevnoj rutini jednog običnog radnika koji pošteno zarađuje za svoj hleb. Upravo to ponavljanje iz dana u dan je ono što ga zamara i čini nesrećnim. Zato ističe da nema snage ni razlog za smeh, iako pre toga ironično isitče da je ovde lepo živeti. Obraduje ga još čini se samo „zetovac“ koji mu je velikodušno poklonio kartu za gradski prevoz. Tada je bilo opasnije švercovati se nego danas. Na umu mi je da je ova pesma nastala 1989. godine, dakle u sam osvit pada Berlinskog zida. Ne treba posebno ni obrazlagati sa kojim se problemima suočavala Jugoslavija u to doba. Stari svet se rušio, a dolazio novi za koji se nije znalo kakav će biti. Stihovi kao da oslikavaju tu neizvenost i strah da iza ugla nije bolja budućnost. No, zabrinutost pesnika izgleda nisu delili svi s obzirom da sreće „vesele šljakere“. Događaji su pokazali da je i u ovom slučaju manjina bila u pravu. U toj pomenutoj budućnosti nestaće i te fabričke hale, te će poštenom čoveku biti još teže. Možda sam u svojim opservacijama otišao predaleko.
Zato je bolje da reč prepustim Radetu Preradoviću Hogaru, pevaču benda Motus i autoru ove pesme. Počujmo zato iz prve ruke šta stoji iza stihova i akorda:
Hogar: U vremenu nastanka pjesme „Hala“ radio sam u Grafičkom Zavodu kao grafičar na offset mašini. Imali smo stare Roland četverobojke. Štampali smo kolore B1 formata. Maksimalno tri sata pripreme i onda par sati monotonije i nadzora otisaka. Na zboru radnika smo odlučili da ćemo pola godine svaku smjenu raditi četiri sata više besplatno kako bi kupili modernije mašine. Znači 12 sati noćne, pa iduću sedmicu 12 sati dnevne smene. Kako god išao na posao ili s posla većinom je bio mrak, doba zime. Autobus je uvjek bio prepun i često se ne bi svi dali nagurati unutra, pa bi na zimi i bljuzgavici morao čekati idući bus. Dođeš kući u hladnu sobu i dok se zagrije nazad na posao. Čeličenje duha i solidarnost na djelu. Jedno jutro mi je kolega mrtav umoran iz šale rekao „kako je lijepo živjeti ovdje“ i to mi je bio okidač za pjesmu. Sarkazam je odradio prvu strofu. U stvari 12 sati šljake, čekanje pretrpanog busa na vlazi i hladnoći i dolazak u hladnu sobu. Sobu bez prozora, što je jedna druga pjesma napisana u istom periodu. Muziku sam napravio kao podlogu za film na temu teksta. Normalno kad smo zaradili te mašine firma je privatizirana, a većina radnika otpuštena. Nekim neradnicima je svanulo pa su to sve rasprodali. „Nije im odgovaralo da budemo jednaki“. Firme nema, ali pjesma je opstala.
