Na svom drugom albumu varaždinski trio potrudio se udaljiti što je više moguće od titule „HR Repetitora“ i u tome su uspjeli, čak možda i previše…
Izdavač: Moonlee Records
Žanr: Punk – noise – pop
Godina: 2015.
Kad se prije tri godine pojavio debi album Vlaste Popić „Za očnjake“ dobio je vrlo dobre kritike ali svi kritičari, pa i dolje potpisani, naglasili su sličnosti s daleko popularnijim beogradskim Repetitorom. Sličnost je bilo: format trija s curom za bubnjevima, sličan indie rock zvuk, kvragu, čak su i „Očnjake“ snimali u Beogradu, u studiju Digimedia. Na koncertima su izbacivali veliku količinu energije, baš poput Borisa i cura…
I to je, kako to obično i biva, i blagoslov i prokletstvo. Uspoređivati te s jednim od najprodornijih bendova iz susjedstva svakako može otvoriti mnoga vrata (a bend je u pauzi između dva albuma odsvirao preko 200 koncerata što znači da su im mnoga vrata bila otvorena…), ali istovremeno stižu i optužbe: „Ah, ma da, to su oni klonovi Repetitora, dobri su ali…“. I uopće ne sumnjam kako je ekipi to počelo debelo ići na kurac, čak i onom članu koji taj organ nema (neka ti ne bude žao draga, kurac je ionako precijenjen 
), pa su se na svom drugom albumu odlučili odmaknuti što dalje od zvuka Repetitora.
Album je ovoga puta snimio Hrvoje Nikšić u studiju Kramasonik, a za miks su bili zaduženi Uroš Mikić u Threesome studiju te Dino Kraljeta i Dimitrij Petrović u studiju Radost, dok je za mastering bio zadužen Carl Saff. Dimitrij, inače basist zagrebačkog benda Radost!, postao je i novi član benda, pridruživši se „osovini zla“ koju čine glavni autor Ivan Ščapec na gitari i Tena Rak za bubnjevima (oboje se ujedno izmjenjuju na vokalima). Za razliku od prethodnika koji je imao 13 pjesama u nekih pola sata, ovdje imamo samo devet pjesama (plus jedan hidden track) u trajanju od 38 minuta što također govori koliko je ovaj album ambicioznije zamišljen.
Tekstualni minimalizam s debija ponovo je ovdje došao do punog izražaja, kao i pjevanje/izvikivanje kratkih i jezgrovitih parola u najboljoj tradiciji legendarnih novosadskih Boya (poseban bonus za pjevanje na hrvatskom). Tekstovi su ovoga puta nešto mračniji i ozbiljniji, društveno kritički orijentirani i s još uvijek velikom dozom buntovnosti i upiranja prstom u probleme modernog kapitalističkog društva u kome se pojedinci poput Vlaste ne snalaze najbolje: isprazni konzumerizam („Tržište, tržište, tržište, pržiš me, pržiš me, pržiš me, na laganoj vatri kuhaš…“), mržnja i podjele u društvu (ironična „Slijepa naša (Mržnja)“), nedostatak hrabrosti za konkretnu akciju („Nervozno se sanjari“) te drugi problemi modernog društva. Dinamici pjesma pomaže isprepletanje, nadopunjivanje i izmjene vokala Tene i Ivana koje se provlači kroz cijeli album. Zanimljivo je da su vokali ovoga puta nekako povučeni u pozadinu. Ekipa i njihov producent odlučili su dati priliku instrumentima da govore, što ima smisla obzirom da se Vlasta dosta etablirala i izvan Hrvatske i regije gdje ih ionako nitko ne razumije tri posto…
Što se glazbe tiče, kad sam onomad predstavio prvi singl s albuma, „Ako budem dobra“, naglasio sam da je to velik odmak od zvuka s debija, no ispostavilo se da je taj singl ujedno i najviše odmaknut od ostatka albuma. Najpopičnija i najprijemčljivija stvar na albumu, „Dobra“ je odličan primjer kako bučne, distorzirane gitare mogu proizvesti zaraznu melodiju uz koju se može čak i pjevušiti. Ostatak albuma, iako i dalje glazbeni melting pot žanrova (indie-punk-noise-no wave-whatever pridjev koji im mi kritičari kačimo) kojeg karakteriziraju pjesme razlomljene strukture, nervozne pa čak i kaotične, gdje glavnu ulogu igra bučna i distorzirana gitara koja na trenutke kao da vodi rat s energičnom i čvrstom ritam sekcijom i to Vlastinim pjesmama daje dodatnu dinamiku. Ta početna nervoza i agresivnost u drugom će dijelu albuma ustupiti mjesto nešto mirnijim i sporijim brojevima, ali i dalje je to hrabro eksperimentiranje žanrovima koje neće lako sjesti nenaviknutom uhu, ali svakim naknadnim slušanjem otkriva neke nove slojeve.
Moji favoriti su, pored prvog singla, čvrsta i nabrijana punkerica „Slijepa naša (Mržnja)“ s izvanrednim gitarskim riffom, melodična „Maštanje“ koja je naklon benda kultnim Sonic Youth i načinu na koji oni uspijevaju kontrolirati vrtloge buke i pretvoriti ih u čvrsti wall of sound dodajući pjevne, hipnotizirajuće vokale. „Ataksija“ otvara onaj mirni zadnji dio albuma svojim sporijim ritmom i prijetećom, tjeskobnom gitarom koja svaki čas prijeti da će se oteti kontroli, ali Vlasta ne ispušta uzde iz ruku. “O vodi” je možda zvukom i najsličnija Repetitoru i odskače od ostatka materijala na kojem je bend svjesno dao sve od sebe da se odmakne od tog zvuka (uostalom, i sam Repetitor se na drugom albumu odmakao od Repetitora ), dok je najveće iznenađenje ostavljeno za sam kraj, u „Nervozno se sanjari“, koja se zapravo sastoji od dvije pjesme odvojene tišinom dugom minut i pol tako da ne treba stiskati tipku stop već sačekati samo finale albuma gdje Tena i Ivan zborno pjevaju „Stvorili smo kvadrat da ne bi morali trpjeti krug“ i time daju objašnjenje naziva albuma ali i vrlo jasan društveno-politički stav razočaranih mladih ljudi koji žive u zemlji koja stalno ide u krug s jednosmjernom kartom za tri pičke materine.
Album ima i nekih slabijih trenutaka, stoner rock u „Dolje“ im baš i nije najbolje legao, dok mi je „Szeged“ isforsirana i ne pretjerano zanimljiva, a i kao priznatom ljubitelju melodije nisam baš nešto presretan s manjkom iste na „Kvadratu“. Album ih je definitivno odmanuo od Repetitora, no eksperimentiranje sa žanrovima, strukturom i dinamikom pjesama iznjedrilo je mračan, kaotičan i ambiciozan album koji je vrlo hermetičan i težak za slušanje. Svaka čast ekipi na hrabrosti, ali idu malo težim putem koji ja baš i nisam nešto prevoljan pratiti…
Ocjena: 3 i po kvadrata
Potpisuje: Hadžo s kvadratnom glavom
