I dok neki grade zidove između Mađarske i Srbije, drugi takve zidove ruše. Milan Glavaški i njegova međunarodna ekipa uspjeli su letvicu podići još više i snimiti svoj najbolji album do sada.
Izdavač: Pop depresija
Godina: 2015.
Vrijeme ljetnog plandovanja je završeno, sad treba zasući rukave i pogledati što se to od albuma pojavilo proteklih mjeseci a da zaslužuje vašu pozornost (moju su već dobili, jer da nisu, ne bih ni pisao o njima 
). Jedan od tih albuma koji se par mjeseci kiselio u mojoj kaci, odnosno folderu zvanom „Za recenziju“, je i posljednji, četvrti album po redu benda Rebel Star.
Rebel Star je pravi internacionalni bend. Predvodi ga Milan Glavaški, gitarist i vokal, „solunac“ stotina rock’n’roll bitaka, bivši član bendova Eva Braun i Popcycle koji već dulje vrijeme živi u Sent Andreji u Mađarskoj; na bubnjevima je Atila Prikler (Mađar), bas i gitaru sviraju dvojica Engleza, Ashley Breese i Mike Kentish, a tu je i još jedan Mađar na klavijaturama, Csaba Marinka. Bend je do sada često mijenjao postave, no Milan je konstanta kao glavni autor i evo, dogurao je do četvrtog albuma po redu.
Album je snimljen u njegovom kućnom studiju „Big Pink“ danas sve uobičajenijim pristupom snimanja uživo uz tek mjestimična nadosnimavanja i „šminkanja“ u miksu i post produkciji. Zanimljivo je i to da su si Milan i ekipa zadali fiksni rok do kada album mora biti gotov, jer ga inače neće ni biti: 18. lipnja. Hosana, i bi album!
Glazbu benda najjednostavnije bi bilo opisati kao americanu, širok pojam koji obuhvaća klasični rock, folk, country i singer/songwriter-ovske tekstove. Milan je od samog početka sa svojim bendom, ali i ranije, s Evom Braun, jasno pokazivao da njegovi glazbeni uzori i uticaji leže daleko u povijesti rocka: harmonije Beatlesa i Beach Boysa, jednostavnost ranog Dylana, aranžmani The Banda, storytelling pristup jednog Neila Younga ili Springsteena, izražen osjećaj za pop melodiju, ali prati on i moderne trendove i bendove poput Wilca ili The Jayhawksa. Naravno, sve su to samo opće reference: Milan nije epigon klasika rocka 60-ih i 70-ih već samosvjesni autor koji je sve te uzore provukao kroz filter svoje osobnosti, poetike i prepoznatljivog vokala i pri tome izgradio svoj vlastiti zvuk, svoju vlastitu verziju americane. Vojvođanske, široke, ravničarske americane.
Nekoliko je važnih stvari koje obilježavaju „Reku“: prva je izbor instrumenata. Milan već godinama skuplja analogne, „vintage“ instrumente i koristi ih kod snimanja. To albumu daje jednu toplinu i prisnost koja se kod moderne tehnologije često gubi. Drugo, ovo je vrlo bendovski album. Najbendovskiji album Rebel Stara do sada. Prva dva albuma danas mi se doimaju poput Milanovih solo albuma na kojima su ostali glazbenici bili manje-više zanatlije, unajmljena radna snaga, no to se promijenilo dolaskom Ashleyja koji je ko-autor nekoliko pjesama na albumu. Kemija između članova benda definitivno postoji, a bend je pripremio i materijal na engleskom jeziku što bi Rebel Staru moglo osigurati proboj i na međunarodnom tržištu.
Treća stvar koja upada u oko prilikom preslušavanja albuma je to što se on može podijeliti na dva dijela. Prvih šest pjesama su bržeg tempa, hitoidne, poletne, rekao bih ljetne i osunčane, dok je drugih šest laganijeg ili mid tempa, prikladnijih za ovo tmurno jesenje razdoblje. Kladim se da to nije slučajno i da se Milan, kao ljubitelj svega staromodnog i vintage, vodio načelom starih vinilnih ploča gdje ste imali A i B stranu i gdje je bilo vrlo važno kako se slažu pjesme. U eri CD-a, a pogotovo danas u eri downloadova i streaminga, to je tako arhaično i retro, ali mi dinosauri to volimo. Album ima svoju priču, ispričanu od prve do posljednje pjesme, i vjerojatno je najkonceptualnije izdanje benda do sada.
Toj konceptualnosti pridonose i Milanovi tekstovi. Rijeka iz naslova albuma simbolizira putovanja ali i prolaznost, posebice u ljubavi i odnosima dvoje ljudi, i to su dvije teme koje su se već i ranije križale u njegovim tekstovima ali ovdje su ti motivi posebno naglašeni. Rijeke, pruge, peroni…često se spominju u pjesmama. Još jedna Milanova karakteristika kao tekstopisca je njegova sposobnost da pjesmu stvori iz obične svakodnevnice, iz situacija, slika i prizora koje vidi oko sebe: tako je pjesma “Dimnjaci bez krovova“ nastala nakon što je Milan, čekajući kćerku na željezničkoj stanici u Pešti, vidio grupu beskućnika koji plešu za prolaznike kako bi dobili koju forintu. Nisam nikada vidio tu scenu, ali tako je precizno i plastično opisana da kao da sam i sam bio tamo. Moraš biti majstor da takvo što postigneš.
Ono što se također može čuti u nekoliko pjesama na albumu je i motiv radija, kao još jednog „arhaičnog“ medija iz nekog drugog vremena. I tu se vraćam na taj Milanov vintage, retro pristup: radiju su predviđali kraj još prije 35 godina (Buggles i „Video Killed the Radio Star“), ode su mu kovali veliki bendovi domaći i strani („Volim slušati radio“ Haustora, „Raised on Radio“ Journeyja, „Radio Ga-ga“ Queena), a mnogi su i kritički progovarali o tupizaciji modernog radija („Radio Nowhere“ Brucea Springsteena ili „The Last DJ“ Tom Pettya i Heartbreakersa), ali rijetko je tko, osim možda Freddyja Mercurya, toj temi pristupio s toliko nostalgije i melankolije kao što to Milan čini u hitu „Radio“, po mom mišljenju najboljem singlu u regionalnoj produkciji ove godine.
I tu sad dolazim do točke kada bi trebalo secirati pjesme na albumu, ali bit ću milostiv prema vama koji čitate ove moje preduge recenzije, ali i prema bendu jer iz jedne ovakve ujednačene cjeline teško je izdvajati pojedine pjesme. Kao priznatoj plačipički odmah su mi sjele laganije stvari na B strani, posebice „Stari ključ“ i „Široka reka“ (ovo mora biti sljedeći singl, Milane), ali skidam kapu i pred hitovima poput već pomenutog „Radija“ ili novog singla „Divan dan“, a ugodno je iznenađenje i uvodna, „U noć“, oštra blues rockerica u ritmu handclappinga koja zvuči poput neke stare pjesme Boba Didleya. Uf, eto ja odoh u seciranje, a lijepo sam rekao da neću…
Umjesto toga, ovdje prekidam i nastavljam preslušavati ovaj sjajan album koji je, što se regionalne produkcije tiče, u samom vrhu za ovu godinu. Uvijek kada pomisliš kako ne može bolje, Milan i njegovi jataci podignu letvicu za još jedan centimetar, baš kao što je to Sergej Bubka svojevremeno radio: kažu da je on svjetski rekord u skoku s motkom na otvorenom imao u sebi godinama prije nego što ga je postavio, ali je svoj uspjeh „dozirao“, da dođe u pravo vrijeme. Tako nekako mi se čini da je i kod Rebel Stara: oni pomiču granice kvalitete na svakom novom izdanju ali još to nije savršenstvo, još čekam da skoče svoj svjetski rekord i naprave masterpiece, remek-djelo koje će stajati kao svjetionik u ovim za rock glazbu šugavim vremenima. Milan i ekipa to remek djelo sigurno imaju u sebi, a kad će ga isporučiti, ovisi o njima samima…
Potpisuje: Riječni brodar Hadžo
