Na osmom studijskom albumu najpopularnije pivopije među rokerima malo su se trgle nakon osrednjeg „Svijeta glamura“ i snimile žešći, bučniji, siroviji album koji je korak naprijed u odnosu na prethodnika ali koji je ipak predug i s previše prosječnih i slabih pjesama.
Izdavač: Gajba Records
Žanr: Punk
Godina: 2015.
Kad sam onomad prije četiri godine pisao kritički intoniranu recenziju albuma „Svijet glamura“ nisam ni slutio da će to postati moja najčitanija i najcitiranija recenzija ikada. Komentari su bili različiti, od onih koji su se slagali sa mnom do onih koji su smatrali da sam bio preoštar, a oni kojima se sigurno nije dopala su sami članovi benda jer je nakon nje Mile žešće popizdio i prekinuo diplomatske odnose sa mnom i taj prekid komunikacije traje do danas. Tko bi rekao da jedna kritika može uništiti duge godine prijateljstva? No, bit će da to prijateljstvo baš i nije bilo na nekim čvrstim temeljima čim je tako lako puklo… 
I eto me četiri godine poslije ponovo pred tipkovnicom, a iz zvučnika trešti novi album Piva. Što se promijenilo u ove četiri godine? Pa, novo je to što u bendu više nema trubača Stipe (dobro, ni na zadnjem albumu ga baš i nije bilo). Novo je i to što je Hladno pivo po prvi put objavilo album pod vlastitim labelom Gajba Records, pri čemu im bivši izdavač Menart pomaže samo u distribuciji. Novi su i producenti, Jura i Pavle iz benda Svadbas, a novo je i okruženje u kome je album sniman – stara tvornica Katran u centru Zagreba, vrlo apokaliptičan ambijent vjerno ovjekovječen u spotu za najavni singl „Vjeruj u mene“. Novost je i to što je Mile vidno smršavio, redovno trčanje i mali nogoš učinili su da djeluje energičnije i sigurnije, a jedino što nije novo je gitaristička rafalna Zokijeva paljba i čvrsta Šokijeva i Subina ritam sekcija. Jebiga, naučilo se svirati u ovih dvadeset i kusur godina…
Ali, ne samo to. Nakon prilično razočaravjućih kritika na „Glamur“, bend je shvatio da nešto treba mijenjati i u dogovoru s producentskim dvojcem odlučio se za ogoljeniji, siroviji i više gitaristički orijentiran album. Ovo je vjerojatno najgitarističkiji album Piva još od „Desetke“, najraspižđeniji i najbučniji, čemu su sigurno pridonijela i tri prošlogodišnja koncerta u rasprodanom KSET-u gdje je bend kao četvorka prošpartao kroz svoja prva tri albuma. (Album „Evo vam Džinovski“ prilično vjerno prenosi tu energiju s koncerta, iako mi smeta loša kvaliteta snimka, mutan zvuk i često nerazgovijetan Miletov vokal što sve skupa djeluje kao da je album sniman u bunaru). Takav naglašeno gitarističkiji i tvrđi zvuk bez puhača i drugih „ukrasa“ znači i da je Deda ovaj put ostao „kratkih rukava“ – harmonike nema, osim usne harmonike u jednoj pjesmi, a klavijatura je malo i uglavnom služe kao celofan u koji se bučne gitare i bubnjevi umotaju da lakše skliznu niz grlo.
Novi album nudi nam 15 pjesama u nešto preko 50 minuta muzike. Ako ste pomislili da se bend vratio u svoje izvorne punk vode, to se nije dogodilo. Pivo je ostalo u dosta širokim okvirima mainstream rocka, samo što su ovaj put oštriji i izravniji, i glazbeno i tekstualno, i vidi se da su pokušali u spartanskim uvjetima studija Katran i pod dojmom koncerata u KSET-u uhvatiti live energiju benda s nekih ranijih nastupa. Rezultat? Miješano meso.
Uvodna „Žena“ je pravi, rasni otvarač, Bad Religionovski 90’s punk rock s galopirajućom ritam sekcijom u kojoj Mile traži ženu „koja ima muda“ i preporuča se da “Nudim sebe sa svom dodatnom opremom, frendovima i suludom rodbinom / Za istu cijenu dobiješ i bivšu ženu, klinca iz prošlog braka i mene luđaka “. Ta pjesma ima i svoj Yin/Yang par u „Bivšoj ženi“ pri kraju albuma s istim tekstom ali drugim refrenom i zvukom koji više podsjeća na indie rock s „Glamura“. Obje su pjesme sjajne! Ta punkerska energija očituje se i u singlu „Messi“ te na „Firmi“ koja je ipak više uvljerljiva tekstualno nego glazbom.
Što mi je još tu dobro? „Tijana“, koja me svojim čistim indie pop gitarama podsjeća na „Samo za taj osjećaj“, pa iako sam dovoljno mator da znam bolje i da bih trebao popljuvati banalne stihove „Tijana, opet me zoveš kad si pijana“ pjesma je toliko zarazna da ju ne mogu prestati pjevušiti. (Pomaže i to što imam friendicu Tijanu koje se sjećam iz srednje škole u raznim stadijima pijanstvenih osramoćivanja, uključujući ležanje u lokvi vlastite bljuvotine u jarku pored željezničke pruge nedaleko legendarnog osječkog noćnog kluba „Tufna“.) Pjesma ima i jedan efektan gitarski solo, a zanimljivo je da ga nije odsvirao Zoki nego producent Pavle kome se učinilo da bi taj solo tu baš fino sjeo pa ga je ubacio bez znanja benda.
Stilska raznolikost i razbarušenost albuma možda je najuočljivija u dva first-timea: bend prvi put u karijeri ima ska poskočicu, veselu i prpošnu „Dan oslobođenja“ posvećenu hrvatskoj dijaspori te prvu klapsku pjesmu, „Barba“, sve sa zviždanjem i klapskim višeglasnim pjevanjem (klapa Kaltes Bier ) koja će sigurno podijeliti obožavatelje, no meni je odlično sjela. I kako to obično biva kad imate album s izraženim gitarama, obično odskoči neka laganica. Na prošlom albumu to je bila „Može“, a ovdje je „Lijepa riječ“, prekrasna nježna balada s The Edgeovskom gitarom.
S druge (slabije) strane, „Stari šajser“ zvuči kao da su ju ukrali iz košare za otpatke Seje Sexona, „Dibidus“ je svatovsko-kirvajsko-vašarska besmislica (zašto na svakom albumu moraju imati po neku?), „Zombi party“ je mračni, metaliziran komad ničega kojeg ne izvlači ni zanimljiv citat Miškinih „Crvenih makova“, dok je najveći promašaj albuma „Mojoj majici“ kojoj ne pomažu ni auto-referencijalna zajebancija u tekstu („Hladno pivo je komercijala“), niti System Of A Down-ovski gitarski baraži niti gostovanje Goluba iz Goblina i Tomfe iz Kawasaki 3P-a (koji parafrazira stari hit svog benda „Kak si? Pa tak!“). „Udarna vijest“ je ordinarni punkeraj koji ne bi zaslužio spomen da tekstualno nije među boljim trenucima albuma.
Naime, iako to sigurno neće javno priznati, Mileta su ipak pogodili komentari da je na prethodnim albumima previše zatvarao oči pred surovom stvarnošću u Hrvatskoj pa je ovdje i on žešći, oporiji i konkretniji. U intervuu kojeg je dao nekoj televiziji prije nekoliko dana čuo sam kako najavljuje da će se mnogi naći uvrijeđeni zbog pjesme „Firma“ koja govori o posljedicama privatizacije i pretvorbe i o malom čovjeku koji i još uvijek ide do firme gdje je nekoć radio a nailazi samo na zatvorena vrata (otud objašnjenje i naziva albuma i naslovnice diska). Iako jedan od Miletovih najjačih tekstova u dugo godina, sumnjam da će se netko naći uvrijeđen ovom pjesmom danas, anno domini 2015. Možda da se ta pjesma našla na „Džinovskom“ ili „G.A.D.“-u kada se ta pljačka događala, ali danas ne. Kasno Mile na Kosovo stiže, ali ako mu je neka utjeha, bar je brži od brojnih političara i njihovih najava revizije cijelog procesa privatizacije.
(Jedna zanimljiva stvar: iako se u tekstu nigdje izrijekom ne kaže tko je bio odgovoran za privatizaciju, na poleđini diska upravo je ova pjesma istaknuta i to plavom bojom a plava je – ZNA SE – boja HDZ-a, zločinačke organizacije u čijoj režiji se sve to odigravalo i koja je gore opljačkala i uništila ovu državu nego sve srpske granate, nesposobne lijeve vlade, šumski požari, riječne poplave i biblijske pošasti zajedno ). Isto tako, u „Zombi partyju“ ne spominje se izrijekom da se radi o šatordžijskim govnima iz Savske ulice, ali ako poslušate malo pažljivije to je ta bagra. To je već trademark benda od prvog albuma: da o ozbiljnim stvarima govore kroz zajebanciju i humor, no meni je Mile na ovom albumu nekako najbliži upravo u onim laganicama poput „Barbe“ i „Lijepe riječi“, kada se ogoli do kraja i stavi u poziciju malog čovjeka koji gleda kolone vozila na Bolonji i zamišlja kako je lijepo barbi Oliveru Dragojeviću što ima kuću na moru. Znam taj osjećaj jer sam i ja često razmišljao o tome, no jebiga, život mi nije podijelio takve karte. Mile je najbolji u takvim vinjetama, kada se opusti i bez opterećenja piše iz perspektive običnog čovjeka s 40+ i gomilom problema na leđima.
Zanimljivo je, a možda i jedinstvena pojava „na ovim prostorima“, što je najavni singl, bezvezna „Vjeruj u mene“ stavljena na sam kraj albuma (onaj bezvezni refren „Ja ću ti bit favorit ili me neće bit“ kao da su uradili bespla reklamu za Favorit pivo iz Buzeta), no kad se posluša cijeli album ima tu smisla. Album ima neku priču koja počinje prilično pesimistično, s Miletom “zastrašenim i bijesnim”, da bi onda ipak završio u nekom pomalo optimističnom tonu jer, kao, Mile je možda oštećena roba ali jednom će se izvući i njegov sretan broj i sve će biti bolje. A možda sam jednostavno promašio ceo fudbal…
Da podvučem crtu, novi album Pivopija malo je bolji od prethodnika ali i dalje opterećen s barem 4-5 nepotrebnih, usiljenih i isforsiranih pjesama pa bi bolje bilo da su album malo skratili. No, kakve sam kurčeve sreće, da su to napravili vjerojatno bi s njega ispale baš one pjesme koje se meni najviše sviđaju, a ušao bi ovaj prvoloptaški, publikouvlakački drlog poput „Majice“ ili „Dibidusa“. Mislim da nitko normalan neće „Dane“ svrstati među najbolje albume Hladnog piva: daleko je to i od „Džinovskog“ i od „Šamara“ i „Knjige žalbe“, no album je ipak nešto bolji, sadržajniji i konkretniji od prethodnika, ali s previše pjesama koje ne zaslužuju ništa drugo nego tipku „skip“ i brz zaborav.
Ocjena: 3 i po ključa
https://hr-hr.facebook.com/pages/Hladno-pivo-official/127396337314567
Potpisuje: Ključar Hadžo
