Prije nekih tjedan, dva ili tri na internetskim prostranstvima naletio sam na jednu zanimljivu inicijativu i igrom slučaja, dogodilo se da nešto kratko surađujem s njima na neviđeno a onda sam malo sjeo za Google i neko vrijeme proučavao o čemu se tu zapravo radi.
Radi se o malkice posebnoj neformalnoj glazbenoj školi El Musicante koja okuplja djecu školskog uzrasta te ih uče sviranju raznih instrumenata i pjevanju ali ne onako dosadno klasično kako se to radi u redovnim glazbenim školama, klinci se uče baš uobičajenim band instrumentima Električna gitara, bas, bubanj, klavijature itd a i forme na kojima uče nisu Bach, Strauss i Vivaldi nego pop rock glazba. Rekao bi čovjek slično kao Rock akademija ali za znatno, znatno manje para. Rade ovo već nekih pet godina, pojavljivali su se i na televiziji, svirali su u različitim sastavima i formama svugdje ponegdje ali nekako mi je ta priča prošla ispod radara. No, sve ima svoje zašto i svoje zato a ponekad i svoje vrijeme i mjesto i putevi su nam se ukrstili.
Kako sam ih počeo pratiti po društvenim mrežama iskočila mi je obavijest da u subotu 19. rujna imaju nastup na Kvartovu. E sad, ako opišem i što je Kvartovo razdužit ću tekst na pola telefonskog imenika pa da skratim, proguglajte. Spomenute subote događalo se Kvartovo kod shoping centra Point na zagrebačkim Vrbanima. Bješe DJ program, bješe i kiosk sa pivom, burgerima i hot dogom, bješe i ponešto ljudi, dapače, čak malo više od ponešto a bješe i vrlo solidna open air svirka. Za svirku su zaslužni Slanci, flagship grupa iz škole El Musicante koji su nekih cca 45 minuta (nisam gledao na sat) zabavljali okupljene Zagrepčane i one koji se tako osjećaju svojom glazbom.
Namjerno kažem svojom jer, nevjerovali ili da, ovih četvoro srednjoškolaca radi svoju autorsku glazbu i, moram priznati, jako dobru autorsku glazbu. OK, nije to ništa novo ni revolucionarno, radi se o korektnom alternativnom pop rocku na domaćem jeziku (još jedan plus u zalaganje) koji zvuči više nego konkretno i koliko ovo moje matoro cinično uho može procijeniti, trebao bi biti dovoljno radio friendly da priča ne ostane samo u bespućima Youtubea i usmenoj predaji među alternativcima.
Slanci su u set listi odsvirali veliku većinu svog materijala a svirku su počeli i završili s himnom za Rok Otok, projekt koji već neko vrijeme radi Domagoj Jakopović Ribafish u spomen na svog prerano preminulog sina. U set listi našle su se Knockin’ on Heavens Door i Proud Mary. Prva je poprilično ličila na Guns n’ Roses verziju a ova druga je bila nešto između Tine Turner i Creedencea s jednom zanimljivom harmonijskom intervencijom.
Da samo ne hvalim, nije sve bilo savršeno. Razglas je bio koma i podosta tih što ipak nije spriječilo neku zlu babuskaru da se žali i zove policiju. Iz gorespomenutog kioska s pivom i hranom uspjela se prevrnuti friteza sa zapaljenim uljem, na sreću samo po betonu a kad je nadobudni djelatnik kioska krenuo to gasiti vodom, dobili smo i specijalne efekte.
Slanci, koliko god njihova glazba dobro zvučala i koliko god da je to dobra priča ipak trebaju još utakmica u nogama. Trema je bila osjetna i zvučali su pomalo ukočeno kao na školskoj priredbi. Nije to za zamjeriti i dapače, u njihovim godinama je sasvim više nego normalno i ako moja kristalna kugla dobro pokazuje a obično pokazuje, za koju godinu i kojih dvadesetak svirki na jačim pozornicama postat će punokrvni rock’n’roll band pred kojim bi se i neka veća imena mogla zadubiti u razmišljanje.
Slance sačinjavaju Ivona (18) na vokalu i gitari, Nada (17) na drugoj gitari i pratećem vokalu, Patricija (17) na bubnjevima te mladić koji kvari ovaj ženski prosjek Ivan (18) na bas gitari. Nije baš da je all-girl priča no i 75% je sasvim OK. Nakon Lutki u šezdesetima, Cacadou Look iz osamdesetih, Maxmeta iz devedesetih pa onda bendova poput Lolobrigide, Punčki, Žen i U pola 9 kod Sabe iz ovog stoljeća, krajnje je vrijeme da se pojavi još jedan band s pretežno ženskom energijom.
El Musicante je ovim, a i još nekim klincima, omogućio takvo nešto. Kad se prisjetim svojih početaka iz davne ’91 (da, tamo sam bio) na razdrndanom Tactonu, još razdrndanijim Jolana Alexis gitari i basu te Gitacordovom razglasu u koji smo kopčali ama baš sve što smo imali mogućnost da današnji klinci mogu svirati u koliko toliko normalnim uvjetima mora biti pozdravljena i podržana. Neću ni spominjati da Slanci zvuče puno bolje nego što smo te daleke ’91. zvučali mi s nepunih 16 ili 17 godina. Nadam se da se vidimo na njihovome sljedećem nastupu.
Slance možete čuti i popratiti na:
https://soundcloud.com/user-842252973
https://www.instagram.com/slanciofficial/?hl=hr
